Malo ozbiljniji post od mene ovaj put.
Pala je odluka da uspavamo Sharka, našeg 16-godišnjeg psa. Prije tri godine je dobio epilepsiju te smo ga uspjeli stabilizirati, stvorile su mu se mrene na očima a ove godine smo primijetili da se čudno ponaša (stoji na mjestu neko vrijeme, zavlači se u mjesta gdje nikad nije išao, itd.). Tijekom ljeta mu se stanje pogoršalo te se počeo agresivnije ponašati što se manifestiralo u napadima na mene tijekom brisanja šapa ili ulaska u stan nakon šetnje (nije grizao, ali blizu). Bilo je naknadno povremenih napada zbog banalnih stvari (npr. slučajno micanje kreveta dok je on na njemu), ali kap koja je prelila čašu se dogodila u petak (28.10.). Bio je mamin rođendan a navečer je došao u posjetu malo stariji brat s obitelji. Išao sam ih pozdraviti na što je Shark reagirao tako da je dvaput nasrnuo na mene pa sam ga odlučio prošetati. Kad smo se vratili iz šetnje, htio je nasrnuti dvaputa na nećaka te jednom na mamu. Zvali smo našu veterinarku nakon što je buraz otišao, objasnili situaciju i rekli da sumnjamo na demenciju. Ona nas je saslušala te rekla da bi ga trebalo eutanazirati prije nego što nekoga ozlijedi te nam je predložila da obavimo to u nedjelju. Pošto nismo bili spremni emotivno i logistički, mama je danas ponovno zvala veterinarku te smo odgodili za poslije Svih Svetih, kada želimo.
Reći da sam strgan bi bilo podcjenjivanje. S logičke strane, znao sam da ćemo se eventualno naći u ovakvoj situaciji te da bi bilo lakše i nama i njemu. Nije ugodno prolaziti pokraj psa koji stane usred hodnika te ne zna gdje bi išao ili brisati mu bljuvotinu kad mu pozli i misliti da li će me sad napasti. No, emocije su zajebana stvar pa mi svako malo zasuze oči. Sharka smo udomili dok sam bio u trećem razredu srednje i promijenio mi je život, koliko god zvučalo kao klišej. Kao introvertiranom tinejdžeru mi je pomogao prebroditi strah od pasa te da se više otvorim prema drugim ljudima. A da i ne govorim koliko puta me je utješio i uljepšao dan. Najgore mi je što je on u redu većinu dana ali kada ga ulovi žuta minuta, dobrano ga ulovi.
Tako da sad čekamo dan. Već vidim kako ću se raspasti u ordinaciji.
Za kraj bi rekao sljedeće: Jebi se, demencijo.
