wooddiebone vudi prijatelju, nije me sram nikoga ako slušam LP npr. Imam njihov cd Hybrid Theory i drag mi je i dan dns, ali…
Stvar je ta da kao klinjo nisam shvaćao pola šta pjeva. Sada shvaćam i ne mogu se connect sa tim cviljenjem o zivotu jer ili je slučaj da nisam imao problema kao on ili sam ih prerastao, a on očito nije kada ga je depresija na kraju koštala i života.
Ne pomaže ni činjenica da im gotovo svaka pjesma (osim Breaking the Habit koja mi je najdraža njihova i koja mi pada na pamet) završava sa nepotrebnim urlanjem i to mi je možda onda bilo kul, sada me iritira.
Isto vrijedi za npr Eminem i kako su te neke njegove fore sa početka bile kul, sada su neke od tih pjesama jednostavno outdated i kresti ko budala u njima. Dok ima nekih poput Till I Collapse ili Stan koje će uvijek valjati.
Kada sam bio balavac sve sam to jeo kao bombone, sada gledam to više kritički, kao u ostalom igre, filmove, serije, anime itd i ne mogu u svemu uživati kao nekada. Sorry, ali ne mogu, ne zato jer ne želim, nego jer ne mogu.
Ne bi me Isus više natjerao da gledam 200 i kusur epizoda DBZ i slušao Gokua kako 3 epizode arlauce dok se pretvara u SS i onda još toliko dok opali Genki Dama. A onda mi je to bilo sve.
Sada odem na koncert NieR, Nintendo skladbi, Hans Zimmer, i slično, sjednem i uživam. Ne bih išao više na koncert gdje ću skakati, znojiti se i poljevati pivom ni da mi plaćaš. Nije više moj đir. Nikakvo prenemaganje ili šta ti ja znam šta, jednostavno me proslo.
