Završena francuska ekspedicija u Painted World of Ariamis.
Nekad su Japanci napravili WRPG (Souls), a danas su Francuzi napravili JRPG — ali s preokretom. Borba na poteze oplemenjena je QTE elementima: potez koji briljira svježinom i dinamizmom, ali i umara. Nestala je ona stara, odmorna turn-based borba koja se mogla igrati satima bez zamora i frustracija.

Priča je originalna i snažna — prava prilika za Ubisoft Originals branding koju su, naravno, propustili. Iako nisam fan iluzija, duhova, metaversa i alternativnih stvarnosti, priča je ipak dovoljno dobra da me zadrži do kraja. Volio bih samo da je ispričana drugačije, s manje ezoterije, a više emocionalne nastrojenosti.

Kasting je među najboljim koji sam vidio u jednom JRPG-u — ne toliko po naraciji i dijalozima, koliko po vizualnom i umjetničkom dizajnu. Svaki lik izgleda kao remek-djelo, iako je neko viška (gledam tebe, Yeti s naramkom drva).
Lokacije su vizualno impresivne, ali prostorno tek korektno uređene. Lijepo za gledati, ali ne i pamtiti po dizajnu prostora. Muzika je vrlo lijepa, a kampovski "small talk" ne ostavlja dojam — funkcionalan, ali bez duše.

Nedostaci? Ne možeš mijenjati članove tima u borbi. Kad kupuješ oružje, ne znaš kome pripada ni je li bolje od trenutnog. Neprijatelji imaju previše poteza i komboa, što katkada više frustrira nego izaziva.
Ocjena: 8/10 — artistički briljantno, tehnički nesavršeno, emocionalno ponekad hermetično. Ali lajkabilno, misticno, zanimljivo i vrijedno igranja.