Iz PlayStationa tvrde da je budućnost u emocijama, a ne u grafici i vizualima

prayer Igra služi da te zabavi i razveseli

prayer igre kakve trebaju biti.

Evo, to je ono što tebi paše. I načelno taj drugi tabor koji sam spominjao.

I da, i meni nekad paše takva "blesava" (no offense, to mi je više ko popcorn film koji je također čisto validna stvar u kojoj guštam) igra da me digne. Nekad mi paše Stellar Blade, nekad mi paše Civilization, nekad mi paše Shadow Warrior. Ali bome mi najviše paše kad me potakne na razmišljanje, promišljanje, divljenje, tugu, sreću, sve u jednom.

I upravo zato što danas imamo i takve igre, smatram da je gaming definitivno i vrsta umjetnosti.

Sad kad malo razmislim, ima nešto u tome. Igre koje su u meni izazvale jake emocije su rdr 1 i 2, mgs3 i 4. Takve igre kad prvi put završiš, osjetiš da su nešto dotaknuli u tebi i uvijek ti ostaju u sjećanju kao nezaboravno iskustvo.

Vrijeme je Sony da Bluepoint napravi ICO remake.

Tzereen Ali bome mi najviše paše kad me potakne na razmišljanje, promišljanje, divljenje, tugu, sreću, sve u jednom.

Ja sam alergičan postao na takvo što, da me takvo što zanima upalio bih si neki film. Naravno ima nešto u tome isto, ne kažem da nema ali to za mene nije više igra. Evo taman se sjetio prije godinu dvije prošao It Takes Two, blesava igra koja je bila GOTY bez iti jedne konkurencije. Jedan Baldurs Gate 3 koji jede sve druge igre za doručak nema niti približno toliko “emocija” koliko druge igre imaju, a nema joj nitko ravan. Super Mario Wonder od nedavno što je izašao, čista sreća i veselje. Dobra priča je uvijek dobro došla, ali daleko je bitniji gameplay, gameplay uvijek treba biti na samom vrhu.

prayer a vjerujem. jebiga. Zato i kažem da su načelno dva tabora. Iako nije crno bijelo i ima presijecanja između njih.

Meni je općenito emocija bitna za sve te grane umjetnosti koje gutam. Serije, filmovi, igre, knjige, glazba. Sve.

Ali opet kažem, uživat ću i u jednom Shadow Warrioru ko malo dijete. Ili još jednostavnije - u Solitaireu ili Sudokuu.

Još od 90-ih su se radile igre sa odlicnom pricom, likovima i emocijama, zato imamo klasike kao The Longest Journey (1999), Dreamfall, Dreamfall Chapters, Syberia…a i danas ih ima masu, Beyond two Souls, A Plague Tale, Tlou…na kraju krajeva je kljuc u kvaliteti i glavnom piscu koji treba imati potpuno slobodne ruke kreativnosti bez "corpo-imperativa".

StarFox_N Svaka čast na prezentaciji, priči i atmosferi ali gameplay ( i borba ako je dio toga ) je najvažniji u svakoj igri.

StarFox_N Slažem se s tim. Meni su najbolje one igre koje su mi probudile neku emociju.

Neka dobra priča, scena ili likovi koji su mi se urezali u pamćenje

StarFox_N Slažem se s tobom. Gameplay mi je uz priču i likove najvažniji segment.

Npr. nikada nisam previše razumio priču u Souls igrama ali gameplay mi je bio toliko genijalan (za moj gušt) da obožavam te igre.

Znaci ovisno o igri… u nekima je gameplay, u nekima prezentacija, u nekima oboje, u nekima fali "duša", jer Crysis ima i gameplay i prezentaciju

chono Pa ima solidan gameplay. Svidjelo mi se što je raznovrstan tj. što možeš igrati stealth, agresivno itd.

Čak mi se u dvojci svidjela atmosfera ali kao cjelinu nikako ne mogu Crysis svrstati u neke top igre.

StarFox_N ali nije ni predmet sprdnje kao sto se godinama provlaci kroz postove. Igra pati od brzanja pred kraj, loseg pacinga i nekih musica, ali nije materijal 3 od 10. Poanta je da si ovisno o igri uzmemo ono sto nam odgovara, te ovisno o zanru.

chono Dati ću ti primjer.

The Order 1886

Mislim da je priča originalna i odlična. Atmosfera isto tako. Stempunk setting jedan od najboljih ikad.

Meni osobno jako draga igra u kojoj sam uživao ali nikako je ne mogu svrstati u odlične igre.

Gameplay je jednoličan, plitak, QTE su fail i igra je baš prekratka.

Može ta igra meni biti najdraža ikad ali ako ću biti objektivan to je 7/10 i to nategnuto.

Evo teme za kolumnu: "Živimo li u doba 7/10 igara?"

yakuza_stinger da. I u dobu laznih 10 od 10

chono Meni 7 i to nategnuto.

Na tebe možda ta priča i atmosfera nebi ostavila takav dojam i to bi ti možda bilo za 5/10

Svi sve drugačije doživljavamo.

prayer Po meni nikako, TLOU2 je najbolji primjer igre koja je remekdjelo i ranka bi je u top3 igri ikad, a cili playthrough je bio neka vrsta patnje bez obzira koliko mi je gameplay jebeno dobar nisam se zabavlja i mislim da je ta igra bas tako zamisljena.

Isto kao sta nije svaka muzika/film za zabavu ples i goodtime…

Ugl. imamo dovoljno primjera di su devovi uspili imati grafiku/story/gameplay/atmosferu na vrhunskom lvl-u, neznam zasto bi ubuduce trebalo biti drukcije.I nakraju krajeva, svi se ti elementi igre priljevanu jedan u drugi i medusobno se podizu.

prayer Jedan Baldurs Gate 3 niti nema priču, niti ništa u tom segmentu kao druge igre a niti jedna joj igra a kamo li TLOU 2 neće nikad moći prismrditi, i ne zbog priče i zbog toga što je igra loša već zbog gameplay-a.

Kak kome, meni recimo više paše kak ti veliš taj kao filmski gameplay iako siromašniji od navedenog BG3.

Kad igram TLoU1 ili 2 te one njihove cutscene i tad zaboravim da je to igra i najradije bih odložil kontroler i nastavil gledat.

TITANXIS Kak kome, meni recimo više paše kak ti veliš taj kao filmski gameplay iako siromašniji od navedenog BG3.

To je skroz ok, ja pričam iz svog mjesta stajališta. Današnja meta a i meta u zadnjih desetak godina su akcijske avanture iz trećeg lica sa heavy naglaskom na priču, što samo po sebi nije loše ali alo su većina mainstream igara takve i jedini tko inovira je Nintendo, Indie developeri ili rijetko kad netko potpuno treći poput Larian-a onda tu nastaje problem. Kao da svaki dan gledaš Michael Bay filmove i čudiš se kako su eksplozije i akcija dobre. Osobno sam se ove godine više zabavio tipa u Lethal Company koja nema niti priču niti ništa već cisti gameplay nego što sam se zabavio sa 90% AAA igara u zadnjih posljednjih godina.

Pa Sony uspješno njeguje tu filozofiju još jos od PS3.

I svaku generaciju to stvarno guraju naprijed.