wooddiebone to ti je tak oduvijek.
Ljudi koji su ratovali devedesetih, radili za crkavicu, stajali u redu za crni kruh su bili privilegirani u odnosu na one kojima su ubijani najmiliji, srušene kuće, tata u logoru i sl. Kad to prođeš ove covid problemi i igranja politikom su smijeh od problema.
Jedno kaj danas mogu usporediti sa tim osjećajem su nedavni potresi, tko ih je pošteno osjetio naravno. Taj iskonski strah za preživljavanjem koji ti prođe kroz kičmu i paralizira te ili natjera u trenutni bijeg. Pa konstantan podrhtavanja nakon toga koja te tjeraju na razmišljanje o budućnosti, slično kao i ratno stanje.
Kaj se covida tiče meni je tata legao u krevet nakon zaraze i šest mjeseci kasnije umro od sepse. a zarazio sam ga ja prije nego sam i sam dobio simptome i nisam znao da sam zaražen. A došao sam mu blizu tih dana jer mi je plakao da mu ne radi daljinski od TV-a, nosio sam masku i dezinficirao ruke, ali eto.
Više vidim današnje ludo ponašanje ljudi. poglavito u prometu gdje su doslovno ubojice na kotačima i liječe vlastite frustracije vožnjom. I sam sam stradao na zebri prije četiri godine, kad me idiot u neregistriranom auto pobrao…jebiga, idemo dalje nakon dvije operacije.
Više vidim da su ljudi postali ubioce na cesti zbog današnjeg kapitalističkog načina života, tereta konstantnog rasta i konstantnog pritiska nego zbog covid mjera…zbog tog usranog kapitalizma ljudi su hiper osjetljivi na zadiranja u osobna prava, i sl, pizdarije. Količina frustracija na radnim mjestima je ogromna, i sami smo za to krivi.
