The 3rd Birthday
Ovo sam samo igrao, ne i odigrao.
Ovako, s tehnicke strane igra briljira. Graficki je predivna. Modeli likova su savrseni i efekti su stvarno bogati. Glazbu potpisuje Yoko Shimomura, sto znaci da je odlicna. Glasovna gluma super. Gameplay... paaa... napucavanje je dosta dobro.
Ono sto me je najvise smetalo je osjecaj da igram nesto sto nastoji biti dio PE ali nikako ne uspjeva. Ayaine psihicke moci zamijenjene su Overdiveom, sposobnosti ulaska u tuda tijela. Tu dolazimo do glavne mehanike igre, seljenje Ayaine svijesti u druga tijela. U teoriji zvuci jako zanimljivo ali s prakticne strane to nije tako. Suborci jako brzo stradavaju jer nisu bas previse pametni pa tako Aya cesto ostaje sama na bojistu bez mogucnosti bijega a neprijatelja je jako mnogo. K tome, kako se igra razvija tako i broj novih cudovista raste, a kako bi otezali igru odigrali su jeftinu kartu instant death napada. Pa vam tako nekolicina neprijatelja poubija suborce a vi se slikajte.
Zapeo sam na nekom neboderu gdje je cudoviste (cak nije niti boss, obicni random monster) poubijalo moju ekipu a da stvar bude gore cak se i regenerira. A metaka malo. Jednostavo mi se nije dalo...
Druga stvar koja mi nije bila jasna ( do danas dok nisam pogledao na PE Wiki stranicu) je to zasto svi Ayau zovu "rookie". Pa dva puta je spasila svijet od izvanzemaljske invazije. Nikako ne stima.
Ispada da je 3rd B. spiritualni a ne direktan nastavak pa im je to dalo slobodu.
Sljedeca stvar, dok sam igrao originalne PE igre imao sam osjecaj da je Aya osoba malo jaceg karaktera i da znatno manje stenje i uzdise. Pa pola vremena koje sam igrao samo je stenjala. Strahota za slusati, ne znam sto je s japancima i njihovim uzdasima. I u FFXII su svi hvatali zrak.
I tako je Aya Brea odbreala. Neka uzdise negdje drugdje.
YS Seven
Za razliku od gore spomenute strahote ovo je pravi mali dragulj. Prije kojih god i pol sam probao jednu Ys igru ali nije me se dojmila. Bila je malcice zastarjela. Slucajno sam naletio na ovaj nastavak dok sam pretrazivavo liste najboljih RPG-ova. Doza skepse je bila prisutna ali brzo je nestala jer je mjesto na listi najboljih definitivno opravdano.
Da odmah predem na stvar, igra nudi vjerojatno najbolji borbeni sustav koji je akcijski JRPG vidio. Po prvi put party membersi ne jure, ne skacu, ne umiru i ne bacaju magije kao ludi dok ne potrose sav MP. Zasto? Zato sto svaki party member slijedi leadera. Ako napadate oni napadaju, ako se izmicete oni se izmicu, cak vas i kod special napada slijede. Milina za gledat i igrat. Takoder, monsteri napadaju leadera i u samo rijetkim slucajevima rade stetu ostalima u grupi.
Grindanje je tako jednotavno i zabavno, stvarno vuce na jos. Skillovi se razvijaju upotrebom i postaju sve smrtonosniji svakim koristenjem.
Igra ima i synthesize komponentu i grindanje meterijala (za cudo) nije uopce naporno a dobivena oruzja stvarno cine razliku.
Prica je jednostavna ali lijepa i perfektno ispicana. Radnja nas baca u cipele Adola, misterioznog ratnika koji dolazi u pratnji svog starog prijatelja u potrazi za avanturom. Ubrzo je i pronalazi kada ga kralj zamoli za uslugu a on sasvim slucajno otkljuca moci drevnih civilizacija i tako bude uvucen u klasicnu pricu spasavanja svijeta od zla. Prica ima plot twistova i poprilicno zanimljivih negativaca koji to zapravo i nisu. Trud ulozen u nju se stvarno jasno vidi.
I tako, odigrah jos jedan sjajan RPG i sad mi je zao sto sam ga tako brzo zavrsio. Volio bih da traje jos dvostruko duze. Stvarno sam uzivao.
Idem sad jos malo plakat u kut.
