Zadnje se igralo:
Makoto Wakaido's Case Files: Trilogy Deluxe (PC) - Krimi avantura u kojoj kroz nekoliko desetljeća pratite slučajeve titularnog detektiva. Poput Ctrl Alt Ega, i ovaj naslov sam vidio u člancima koji se bave skrivenim PC draguljima, s tim da se ovaj put radi o naslovu iz prošle godine.
Iako u naslovu piše trilogija, igra se zapravo sastoji od četiri slučaja. Svaki se sastoji od prologa, četiri poglavlja i zaključka. Gameplay uzima inspiracije iz istraživačkih segmenata Phoenix Wright serijala dok bi najsličniji naslov bio Detective Grimoire, ali MW ima jednostavnije mehanike. Nakon kratkog uvoda, vodite Wakaida dvodimenzionalno kroz različite lokacije. Cilj svakog dijela je skupljanje tragova u vidu fizičkih dokaza i izjava svjedoka. Nakon što ih skupite dovoljno, otvara vam se mogućnost dedukcije u kojoj morate doći do četiri zaključka koristeći dobivene informacije. Kada ispravno zaključite, idete u iduće poglavlje i tako do kraja slučaja. Tragove koje nađete će Makoto zapisat u svoju bilježnicu te većinu nađete razgovorom i gledanjem dok za ostatak morate kombinirati pojmove s ljudima i predmetima. Kako se ne biste zbunili, svaki pojam ima navedeno s kojim predmetom u sceni se može iskoristiti. Ako se ipak izgubite, možete nazvati ured prijateljskog privatnog istražitelja te će vas njegova tajnica uputiti na ispravan put.
Što se tiče umjetničkog aspekta, MW vuče inspiraciju iz film noira i detektivskih serija (devovi posebno ističu Inspektora Columba i Magnum P.I. kao najveće nadahnuće). Vizualno mi vuče na GBA igru, prvenstveno zbog stila pixel arta i uporabe većih piksela. Također valja spomenuti i uporabu ograničene palete boja koja se sastoji od bijele, crne, nijansi sive i smeđe te crvene radi posebnog efekta. MW ne bi bila noir igra da nema jazz soundtrack ali svako poglavlje ima svoj štih pa tako imate i japansku folklornu glazbu ili manje dinamične skladbe koje evociraju stare gotičke hororce.
Ok igra ali ne bi rekao da je dragulj. Prezentacija je solidna, ali su slučajevi malo šablonski iako imaju par twistova te likovi ne ostavljaju veliki utisak. Igru možete završiti za 6h, ali temeljna misao dizajna je bila da se svaki slučaj odigra za sat-dva tak da ne zamjeram kratkoću. Možda su mogli dodati još jedan slučaj jer zadnji slučaj, iako dobro napravljen, ne ostavlja dojam završetka igre.
Hi-Fi Rush (PC) - Spectacle fighter s daškom ritam igara od Tango Gameworksa, japanskog studija pod Bethesdinim okriljem najpoznatijem po Evil Within serijalu. Igra je iznenadno izašla prošle godine, zapela mi je za oko no nabavio sam ju tek prošli mjesec u sklopu Humble Choicea. Uz to, bila je izglasana za svibanjski Game Club kolege @alexy što mi je bilo dodatni motiv za trenutno igranje.
Igra je smještena u nespecificiranu budućnost te prati Chaija, 25-godišnjeg zgubidana s aspiracijom da postane rock zvijezda (iako ne zna svirati nijedan instrument). Kako bi ostvario san, prijavljuje se za projekt Armstrong korporacije Vandelay, probni program ugradnje kibernetičkih udova. Tijekom instalacije robotske ruke (koja je namijenjena za skupljanje smeća) se dogodi nezgoda pri kojoj Chaijev MP3 player biva ugrađen u njegova prsa što mu omogućuje, na radost Jure Stublića, da vidi svijet u ritmu muzike za ples. Zbog greške u operaciji, Vandelay ga proglasi defektnim proizvodom a njihovo ophođenje s istima je opoziv i uništenje. Chai je tako prisiljen spašavat živu glavu te će pritom postat članom pokreta otpora protiv korporacije i otkriti pravu svrhu projekta Armstrong.
Gameplay petlja bi rekao da je standardna za žanr: krećete se linearno kroz različita područja, malo stanete radi šore, skupljate valutu i predmete za nadogradnju, poneki boss na kraju balade i tako do kraja igre. Nisam igrao puno spectacle fightera ali dojam mi je da kvaliteta jednog prvenstveno ovisi o sustavu borbe (slobodno me ispravite). Za Hi-Fijev mogu reći da je solidan. Igru počnete s lakim i teškim napadom pa dobijete dodge, posebne napade, mogućnost prizivanja likova i parry. Komboi na startu su jednostavni, ali možete kupovati jače i kompleksnije plus pasivne bonuse i trajne nadogradnje. Ono što razlikuje Hi-Fi Rush od ostalih predstavnika žanra je uvođenje ritma kao glavne mehanike. Cijeli svijet se miče uz glazbu, uključujući neprijatelje te dobivate bonuse ako djelujete u skladu s njom. Pravovremeni napadi rade više štete i u slučaju dobrog niza dobijete dodatni udarac koji se aktivira QTE-om. Izbjegavanje napada na ritam nastavlja kombo, parry funkcionira na principu ritma te kod nekih neprijatelja uzrokuje mini igru putem koje ih možete ubiti u jednom potezu.
Iako zbog cijene i načina izlaska daje dojam "male" igre, Hi-Fi Rush ima veliku razinu produkcije. Art style se bazira na crtićima i stripovima iz 2000-ih pa tako vodite grupicu punk/rock buntovnika kroz šareni cel-shadeani svijet u borbu protiv osebujnih šefova različitih odjela Vandelay korporacije. Okoliš i likovi su detaljni i dobro animirani, kao naglašeni efekt će te vidjeti onomatopeju a posebno mi se svidjela tranzicija između 2D i 3D animiranih scena. Kao što je kod spectacle fightera ključ sustav borbe, ritam igre moraju imati dobar soundtrack te Hi-Fi Rush tu ne razočarava. On se prvenstveno sastoji od rock glazbe, ali ima ubačeno i elektronike, jazza i disco glazbe. Da malo začini glazbenu podlogu, igra koristi oko desetak licenciranih pjesama koje sviraju kod posebnih trenutaka, najčešće boss borbi. Osim muzike, svakako valja spomenut glasovnu glumu odrađenu od postave glasovnih glumaca čiji se opus najviše sastoji od igara i anime sinkronizacija. Dobro je odrađena te stilistički paše igri.
Sve u svemu, jako mi se svidjela igra. Prelazak traje oko 10-12h, a motive za daljne igranje imate u istraživanju skrivenih soba na nivoima koje su bile nedostupne, gomilanja para radi kupovine svih predmeta, ispunjavanje izazova te endless mode. Zbog vizualnog stila i samog dizajna, jako mi evocira naslove sa šeste generacije konzola (PS 2, XBox, Gamecube, Dreamcast), tj. period kad su razvojni studiji dobivali sve bolju tehnologiju i dalje bili voljni skloni eksperimentiranju. Tango je dosta riskirao s razvojom igre koja jako odskače od ostatka njihovog opusa, no rekao bih da im se kockanje isplatilo. Šteta što drugi nisu to mislili i da nikad nećemo dobiti nastavak ali se svakako isplati poslušati ovaj labuđi pjev.
