Puno toga u zadnjih tjedan i nešto. Posudio sam Wii od kolege, napunio SD karticu.
No More Heroes i No More Heroes 2: Desperate Struggle. Najpopularnije djelo Sude51 kojeg dosad nikako nisam mogao ni probati, kamoli odigrati. Čudesno mi je kako je igra uopće postala popularna jer je poprilično suberzivna i surova kao i većina Suda51 univerzuma. Lamatanje sabljom je bezglavo i pomalo naporno, a Suda obožava spuštati igrača na svakom koraku. Sve je upakirano kao da igraš "kul" igru i Travis je toliko debilan lik da si "prisiljen" učinit ga "kul" u glavi. A Travis je toga jako svjestan; cijela igra stalno nameće neki podrugljiv, skoro gadljiv ton prema igraču. Priča je ravna nuli i samo postoji da kolješ tamo nešto i to radi do ekstrema. NHM2 ima nešto više stila, ali malo manje subverzivnosti. Vidi se da nije Suda režirao, ali opet ne bi rekao da nema vrijednosti sama po sebi. Ovo mi je priprema za Shadows of the Damned i potom Travis Strikes Again koji je, koliko čujem, još više autobiografski Suda portret nego što je NMH bio alegorija njegovog daily grinda u industriji. Jako zanimljiv gemišt.
Final Fantasy Crystal Chronicles: The Crystal Bearers. Nemojte.
Rhythm Heaven Fever. Ovo sam prije na emulatoru riješio, ali uživo na pravoj konzoli je prava stvar. Fenomenalna ritam igra za cijelu obitelj. Apsolutno probajte ako ste u mogućnosti. Skupiti sve Perfekte je krvav posao.
Resident Evil 4: Wii. Wow, ekšli pucati sa Wiimoteom je poprilično kul. Vjerojatno neću proći cijelu igru opet, ali je svejedno super probati.
A sad, na PC-u, ono što sam strimao zadnjih...dva tjedna? Više? 90h playtimea. Mislim, igranja....više patnje i muke. Pathologic. Jedinstvena igra, nešto što samo ludi Rusi mogu pokušati napraviti i uspjeti u tome. Teško je objasniti ukratko, možda je nepotrebno objasniti naširoko. Nema ništa poput Pathologic, a igra se slično ko neki immersive simovi. Imate tri protagonista, dakle tri prolaska. Imate 12 dana. Nalazite se u gradu usred ruske (?) pustopoljine. Kuga se širi gradom. Sve umire dvanaesti dan. Preživite. Nema izlaska, nema spasa, nema nade. Fantastično napisano, apsolutno brutalno za igrati, nemilosrdno teško, dugo i beskompromisno. S jedne strane 40h walking simulacije gdje svaki korak boli više od Sam Porterovih. S druge strane 40h ezoteričnog, kompleksnog i iskrenog dijaloga sa neviđenom razinom pismenosti u svijetu video igara. Grozno ju je igrati. Preporučam. Nije za svakoga, pretpostavljam da nitko na ovom forumu neće nikad približno ovo probati, ali svejedno - preporuka.
