Evo dvije kratke recenzije dvije više-manje sasvim prosječne igre koje sam odigrao protekli tjedan, a obje sadrže Tokyo (netko će reći da sam weeb; LOL) u svom naslovu. Prva je . . .
Tokyo Xanadu Ex+
2.5/****
Uložio sam skoro šezdeset sati svog dragocjenog vremena u ovaj Nihon Falcom JRPG u malo manje od deset dana. Ova konstatacija ne treba zvučati kao jedna od uvodnih rečenica na mom susretu liječenih JRPG ovisnika i ne želim da je itko čita na taj način. Učinio sam to izrazito svojevoljno i sa izrazitom željom. To je prva stvar koju želim reći, jer druga stvar koju želim reći je . . .
F_i_C_O, žao mi je. LOL Znam da je YS VIII kvalitetnija igra. Znam da sam rekao da trenutno nemam vremena za YS VIII. Nemam spremna nikakva opravdanja. Najiskrenije sam mislio da ću s ovom igrom biti gotov za trideset sati. Ne znam šta se dogodilo. Očitije je nego ikad da imam problem(e); tu sam da pričam o njemu/njima.
@SviOstali, žao mi je još i više. Ovo je igra koju sam izabrao (i kompletirao (!)) ispred Witchera 3. E, sad. Ja znam da je Witcher 3 perfektni srednje krvavi biftek. Stvarno znam. Pročitao sam nekoliko stotina knjiga i odigrao sam duplo više video igara od nekoliko stotina knjiga da znam da je Witcher 3 perfektni srednje krvavi biftek u umaku od zelenog papra ili nešto tome slično. Ne trebam ga niti odigrati da to znam. I možda je u tome zapravo i najveći problem.
Uglavnom.
Želim vjerovati da u Japanu postoji (trenutno izmišljena i pomalo zlobna) izreka koja glasi: "Ako si odigrao jednu Nihon Falcom igru, odigrao si ih deset. Ako si odigrao dvije Nihon Falcom igre, odigrao si ih sve."
Hideo Baba, bivši redatelj i producent (2010.-2017.) "stogodišnjeg" Tales of serijala je jednom kreativno odgovorio na tvrdnju kako Tales of serijal sve više dobiva na reputaciji serijala koji konstantno izbacuje iste igre. Isti JRPG gameplay, ista hack-n-slash borba, isti grafički anime stil prikaza, isti itemi; . . . nerijetko, igre su dijelile i iste glasovne glumce. Ono što je Baba tada napravio je bila sasvim kratka analogija koja mi se iz ne znam kojeg točno razloga urezala u pamćenje. Parafrazirati ću ga. Hideo Baba je podigao pakiranje gumenih bombona, izvukao je dva različitih boja i rekao: "Pakiranje u kojem se nalaze je isto, ali ako probaš oba ova bombona shvatiti ćeš da su drugačiji. Možda dolaze iz istog pakiranja, istog su oblika itd., ali — nisu isti. Probaj."
Oduvijek sam volio Tales of serijal. Volio sam ga kao idealno začinjenu salatu uz biftek. I na taj način sam ih uvijek i konzumirao. Nihon Falcom serijale vjerojatno volim još i više. Nihon Falcom je legendarni (u punom smislu riječi) japanski studio koji pravi ogromne, luksuzne i galantne RPG igre od, pazite sad, 1981.
Razmišljao sam o nečemu i . . . definitivno bi bilo puno čudnije naići na nekoga tko uopće nije čuo za Nihon Falcom od potencijalne konstrukcije u kojoj ćeš jednom, nekad, negdje naići na nekoga tko je odigrao SVE Nihon Falcom igre. Taj zaključak se u mojoj glavi nametnuo sam od sebe. Ja zaista smatram da je Nihon Falcom toliko dobar u onome što pokušava i u onome što radi da sve dosad napisano ima smisla.
I Nihon Falcom igre ipak prati reputacija "repeticije". I možete (i sasvim je u redu i nipošto ne umanjuje kvalitetu navedenih naslova) gledati na Tokyo Xanadu Ex+ kao na Trails of Cold Steel u drugačijem omotu i na Trails of Cold Steel (serijal) možete gledati kao na YS (serijal) u drugačijem omotu. A možete biti kao ja (što nikako ne preporučam) i gledati na cijeli katalog Nihon Falcoma kao na — Fast Food. Možda u slučaju fast fooda nutricionističke vrijednosti nisu najzdravije i uvijek znaš što možeš očekivati od njega, ali . . . kad žudiš za fast foodom, ne postoji taj sočan biftek, ne postoji taj svježi komad tune koji može u ring sa njim. Bez kajanja i osvrtanja jedeš do posljednjeg zalogaja. Prilično sam siguran da je postojala ta jedna sudbonosna nedjelja kad sam shvatio da je fast food jedan od prijatelja s kojim se jednostavno moram družiti jednom tjedno. Prilično sam siguran kad su mi kao djetetu govorili: "Jedi, širi želudac," da su zapravo mislili: "Igraj svaki JRPG i ne gledaj iza sebe, ionako ćeš umrijeti". Prilično sam siguran da nikad ne bi cijenio biftek, da se konstano nisam šopao smećem. Prilično sam siguran da nikad ne bi stekao naviku čitanja da se nisam hranio glupostima Johna Greena, Lee Childa i sličnih. S tim da, prije nego što nastavim, moram sagraditi ogradu za Tokyo Xanadu Ex+.
Tokyo Xanadu Ex+ nije smeće.
Tokyo Xanadu Ex+ je pompozna, isklišeizirana, četrdeset-plus-satna chuuni simulacija školovanja u anime-Shin Megami Tensei: Persona-light novel inspiriranom tinejđerskom spašavanju svijeta i . . . sviđa mi se dovoljno da je preporučim fanovima žanra, a završila je taman prije nego što bi se krenuo sprdati sa njom (istini za volju: bio sam jako blizu).
Imam taj sustav ocjenjivanja JRPG-a u kojem gledam na koliko sati igre počinjem preskakati i ubrzavati razgovore među likovima. Tako npr. u slučaju TX-a, dijaloge sam ubrzavao i preskakao tolikom brzinom nakon trideset sati igre (od sveukupnih šezdeset) da sam u jednom trenutku promijenio i uzeo stari joystick u strahu da će mi se tipka X na novom jednostavno prebrzo izlizati. U mojoj knjizi i na mojoj skali ocjenjivanja, igra je u startu zapela na dvije zvijezde od mogućih četiri. Dodatnu polovinu zvijezde igra dobija zbog (u većem dijelu) prilično zadovoljavajućeg 1080/60 akcijskog combata (na momente jako laganog i neinspirativnog), (ipak) prilično dobrih likova, Ryu ga Gotoku inspiranog čitavog (!) jednog chaptera i nikako zanemarive činjenice da sam usprkos svim silnim naporima Nihon Falcoma da me usmjeri na Asuku, shvatio da Mitsuki ima najbolje sise. Tempo igre, uz zadnjih dvadesetak sati odmotavanja glavnog narativa su najslabiji dijelovi igre. Toliko slabi da su vjerojatno i sami pisci u Falcomu shvatili da nema nazad, pa je u jednom trenutku igre nastala izjava zbog koje sam gotovo skočio kroz prozor vlastite sobe psihijatrijsko-bolesno smijajući se, a u kojoj jedan od likova kaže, i citirati ću:
"If you ask me, it all sounds like some D-rated anime."
Isto je bilo izrečeno neposredno pred trenutak kad sam i sam htio izreći isto. Tako da . . . mislim da znaju.
Gotovo sam siguran da postoji razlog zašto je u gore navedenoj izjavi upotrijebljen anime D kategorije, a ne čak ni onaj iz kategorije C.
A sve je počelo tako nevino, s lokacijama inspiriranima pravim dijelovima Tokija, gotovo odličnim građenjem svijeta kroz vignette vjerno i maštovito napisanih likova u stilu klasičnih japanskih Light novela . . .
Paralelno s igrinim otvaranjem novih lokacija i likova, ja sam zatvorio sve odnose koje sam izgradio s njima. PREVIŠE PRIČAJU. Kad kažem PREVIŠE, mislim to DOSLOVNO. Nemoguće se bilo družiti s njima na način na koji je bilo moguće u igrinom otvaranju (koje je ujedno i njezin najbolji dio). Sve što je ostalo od igre me, pomalo otužno, podsjetilo na pravi život. LMAO Samo sam čekao dolazak novih knjiga u knjižnicu, a onda i obavezno neobavezno čavrljanje s najboljom djevojkom u školi -- Shizune, i neizbježno otvaranje prohoda na internetu da se vidi sve što se može u prvom (i jedinom) prolasku jer je igra odjedanput previše luksuzna za svoje dobro i nemoguće joj je i nezahvalno pratiti korak.
Završiti ću ovaj post govoreći kako sam proveo prošli vikend. Nadam se da znate da je netko u europskom odjelu Netflixa odradio bogovsko-rajski posao i malo pomalo, na Netflix će stići svi Studio Ghibli filmovi ikad. Prvim, ne toliko pjenušavim valom, stiglo je sedam filmova, među njima i Tales of Earthsea. Ne znam koliko znate o tom filmu, ali radi se o filmu kojeg je radio sin Hayao Miyazakija i koji se nerijetko spominje kao jedan od najslabijih ili najslabiji Studio Ghibli film. I ja se slažem. To je možda i jedini Studio Ghibli film za kojeg mogu reći: "Anime je." Međutim, uvijek sam smatrao da je zadnji sat vremena tog filma puno bolji ako se paralelno uz njegovo gledanje radi nešto sasvim drugo. Pogodili ste. Jako lošu završnicu Tokyo Xanadu-a sam popravljao prilično solidnim krajem razočaravajuće lošeg Studio Ghibli filma. Kroz prošlu subotu i nedjelju sam Tales from Earthsea pogledao više od . . . ne, neću napisati brojku. Nema smisla. Čak i ako svoj vikend smatram vikendom širokom pučanstvu teško objašnjivih genijalnih poteza, poanta cijelog posta je:
“Nemojte živjeti kao ja, molim vas.”
I, eh, da. Podvučena crta o igri bi bila . . .
Tokyo Xanadu Ex+ je . . . Personin pomalo dosadno odjeveni mlađi brat kojem je netko jednom prilikom obećao cijeli svijet i idol djevojku sa postera, a onda mu je dao dva honorarna posla na pola radnog vremena, prijatelje i prolaznike koji uvijek imaju nešto za reći, pretešku školsku torbu i rekao mu je: “Idi. Uživaj.”
Druga igra je . . .
Tokyo Dark: Remembrance
1.5/****
Bit ću kratak oko ovog jer ne želim biti previše ohol ni previše oštar. Tokyo Dark: Remembrance je jedan starije započeti Kickstarter projekt koji je uspješno financiran i realiziran i 2017. je izišao za PC. Radio ga je jedan mali nezavisni ne-japanski studio smješten u Tokiju -- Cherrymochi. Ako odete na njihovu web stranicu, pronaći ćete sljedeće: "Cherrymochi is an independent games studio that aims to bridge Japanese and Western game design." Kako slatko.
10.1. ove godine, igra je izašla i za konzole i odmah sam je kupio.
Tokyo Dark: Remembrance je psihološki horor-triler kojeg igramo u ulozi Ayami Ito, mlade detektivke u potrazi za svojim nestalim kolegom (i ljubavnim partnerom) dok istovremeno gubi svoj vlastiti razum i pokušava riješiti prokletstvo neke "strašne" maske i ritualna ubojstva kojih je sve više.
Ne znam. Igra se igra u obliku nekakvog twista na vizualne novele, ima tu kul SPIN mehaniku u kojem lik balansira između SANITY, PROFESSIONALISM, INVESTIGATION, NEUROSIS elemenata implementiranih u gameplay dizajn i odluke, ali . . .
Prije svega, teško je biti uplašen kad jumpscare dolazi u obliku anime waifu-a. Nadalje, igra traje nekih tri-četiri sata po prolasku i developeri se hvale s njih deset. Vaše pitanje je vjerojatno: "I? Koliko krajeva si vidio?" Moj odgovor je: "Jedan." I to samo zato što sam se sjetio da sam za igru dao 139 kuna. Kad sam nastavio igrati od zadnjeg mjesta na kojem sam stao, shvatio sam zašto sam i prestao igrati. Naime, igra me tražila da za potrebe istrage otkrijem tko truje mačke u jednom od Kafića s Mačkama u jednom dijelu Akihabare.
Tokyo Dark: Remembrance je čudna igra. Ne u dobrom smislu. Čudna je u smislu u kojem ne znam što želi biti. Njezine solidne psihološke elemente je nemoguće shvatiti na ozbiljan način uz sav taj "živimo u Japanu već neko vrijeme"-Vlog-hip-kawaii mentalitet.
Jedna i pol zvijezda za trud, dakle.
Podvučena crta je:
Tokyo Dark: Remembrance je . . .
"Misliti da si TI jedini koji zna za taj superjeftini i superukusni ramen shop u Ginzi."
P.S.
Kupio sam Kentucky Route Zero i, iako ga tehnički još ne igram, to je nešto što ću gotovo sigurno odigrati u sljedeća dva-tri dana. Vjerovali ili DA, prvi put sam čuo za KR0 2013. od cure s kojom sam nekoć išao u osnovnu školu i koju sam jednom prilikom natjerao da odigra čitavi FF: Crisis Core, ali neću pisati o tome sad. Možda napišem recenziju za KR0, pa ću ubaciti sve te silne nebitne podatke i događaje iz svog života koje svi volite. ;P
