Hellblade: Senua's Sacrifice - puno se toga može reć o ovoj igri. Mogu do sutra hvalit Senuine facijalne animacije, fenomenalan voice acting i općenito zvuk. Mogu se divit grafici, artu, radu kamere i ekstremno cinematic borbi. Mogu kritizirat spor početak, neke zamorne zagonetke ili prečesto krive titlove. Ali ono šta je po meni najbitnije reć je da Game Beyond Entertainment nagrada koju je ova igra pokupila najbolje sročava njenu vrijednost i zašto je triba odigrat.
Hellblade već u svom osnovnom konceptu radi nešto hrabro i drukčije (barem za mene), s radnjom koja se odvija u umu osobe s teškom psihičkom bolesti. Vrlo lako je to moglo poć po krivu, ispast ili pretenciozno ili neuvjerljivo ili dosadno, ali Hellblade nekim čudom to uspijeva. Zapravo nije čudo, nego ogroman talent i očito trud uložen u svaki bitni element ovog iskustva. Prvo šta je moralo bit na najvišem levelu je pisanje, i kvragu stvarno je. Interesantno, uvjerljivo, kompleksno, koncentrirano i poetski lipo napisana priča koja se polako odvija i slaže punu sliku. Voice acting isto nije smija bit ništa manje nego najbolji da bi se mogla prodat Senuina unutarnja borba - i to su uspili. Bilo da se radi o samoj Senui, raznim glasovima u njenoj glavi ili drugim likovima, jednostavno tu nema slabe karike. I uz to naravno idu njene animacije (prvenstveno facijalne) koje su među najboljima u industriji. Sve animacije u ovoj igri su tako dobre da je ponekad teško rasaznat gameplay od cutsceneova. Naravno to nije samo do animacija, već i vrhunske kamere koja pari ka da je Lubezki iza nje. Pa i izostanak ikakvog HUD-a (super odluka za ovu igru), sve to skupa stvara jako cinematic iskustvo. Ali ima puno cinematic igara. Međutim, nema baš igara, pa čak ni puno filmova, koji ovako surovo i živopisno prenose šta se događa na ekranu i ovako efektivno te stavljaju u kožu nekog lika. Senuina bol je takoreć opipljiva i ti si potpuno uvučen u njenu stvarnost.
Art i cili svit su zapravo dosta jednostavni u svom dizajnu, a opet učinkoviti i upečatljivi poput ostatka igre. Zvuk je jako bitan faktor ovde, pa ima čak i čitav segment di se nalaziš u skoro potpunom mraku i uvelike oslanjaš na zvukove. Ne znam kad me zadnji put uhvatila takva nelagoda u nekoj igri, iako ruku na srce ja i nisam previše iskusan sa horor žanrom. Pojedine zagonetke su mi se svidile, ali češće su bile nešto šta samo moram proć da nastavim priču i glavni su razlog zašto ću dvaput promislit kad mi padne na pamet opet prolazit igru. Nakon pogledanog onog dokumentarca o izradi igre (preporuka, btw) bilo mi je jasnije zašto su se odlučili na onakvu mehaniku i stvarno cijenim koliko su daleko išli da ukomponiraju doživljaje pravih psihičkih bolesnika u sam gameplay, no ipak ka igrač sam moga i bez pola tih situacija. Borba je također jednostavna, ali feel iste je tako pogođen i zadovoljavajuć da funkcionira. Odgovaralo mi je da nema nikakvog tutoriala ni uputa već se sam moraš snalazit, takve odluke su dio ovog cilog iskustva i imerzije.
Ako baš idem cjepidlačit, korištenje snimki pravih ljudi, grozni titlovi i end credits pisma koja ne paše settingu su mi malo štetili toj imerziji, ali ništa prestrašno. Hellblade nije toliko zabavna igra u nekom klasičnom smislu, nešto je više, nešto šta se pamti i mora proć. Ovo je iskustvo čija snaga leži u sposobnosti da nas tako uspješno stavi u tuđu kožu i da njihove frustracije, nelagode, strahovi pa i trijumfi na nekoliko sati postanu naši. Stvarno pokazuje potencijal igara i njihovu moć ka medija kad se naprave kako treba.