Objavio/la: @sanzo
Ljeto polako završava pa da popišem sve odigrano prije nego se zatrpam sa hrpom novih igara. Ne znam da li je to samo moj dojam jer starim i imam sve manje vremena za igranje ili ih stvarno izlazi sve više i više.
Pa jel ti vidiš ovo? Neka im netko zove policiju. Šta je previše — previše je. Ovaj deveti misec je teško Galipolje.
Nikad megalomanskija hiperprodukcija i nikad luđa hiperventiliranost. ?
Btw. Slažemo se za Vesperiju (i ne slažemo se za GoW). ;P
(Iman i ja nešto za podilit iz Dnevnika Preživljavanja)
--- Mislim da je u ovom dijelu godine sasvim korektno obznaniti kako ćemo u 2019. imati više od deset Igara Godine (pomnim izračunavanjem došao sam do nekakvih 12-13 igara za koje odgovorno tvrdim da su sve redom GOTY; ovim putem apeliram da ne propitkujete moj sud). Od svih Igara Godine, Control je vjerojatno NAJ Igra Godine (uz Sekiro) dosad.
O svim ovim igrama koje ću spomenuti u nastavku planiram pisati više čim budem imao barem minimalno više vremena od trenutno minimalno malo vremena, pa neću duljit, ali . . .
Control zamislite kao odlazak House of Leaves-a Marka Z. Danielewskog i Beyond the Black Rainbow Panosa Cosmatosa u Ikeu po najobičniji robustni velikodušnih dimenzija -- antikni bajc stol. Vratili su se kući, namještaju stol, i onda, kao da je to nešto najnormalnije i najneizbježnije, seksaju se na istom tom stolu tri puta uz minimalne pauze. Kad zora svane, i dalje su skupa, nitko ne ide nigdje.
Igraju Metroid za doručak.
--- Until Dawn je bio visokokvalitetno smeće (i ovo ne mislim kao uvredu, moj cijeli život je prepun visokokvalitetnog smeća); i odigrao sam ga više puta nego što sam trebao. (Čak sam ga pokazao (a onda automatski i odigrao do kraja) i rođenoj sestri.)
The Dark Pictures: Man of Medan je smeće. Ipak, u društvu od nekih 5-6 ljudi, i barem deset puta više piva, s otvorenim balkonskim vratima i septembarskim povjetarcem, za stotinjak kuna bih mogao negdje ubaciti ono — visokokvalitetno (smeće).
--- Astral Chain je Igra Godine.
Bit ću kratak oko ovoga.
Ako imate Nintendo Switch i još niste odigrali Astral Chain, ili u najluđem slučaju, to je nešto što uopće ne planirate napraviti u narednih 48 sati, vjerojatno ste osoba koja kad vidi dečka sa sportskom torbom na ramenu iz koje vire točno četiri teniska reketa, pitate:
"Jel ovaj tip ima četiri ruke ili šta?"
--- Budimo realni. Da imaš tri karte za kino, a FF7, FF8 I FF9 su svi redom dugogodišnji prijatelji perfektno namještene i komplicirane frizure (nikad nisi shvatio kako spavaju s njima), i FF8 te baš maloprije zvao da te pita kakvi su ti planovi za večeras, vjerojatno, najvjerojatnije biste mu rekli da se spremate za ispit ili tako nešto. Jednostavno znaš da bi se bolje zabavio s preostalom dvojicom. FF7 je najbolji prijatelj (to je valjda jasno), dok FF9 jednostavno nikad nije iritantan, dapače; voliš biti u blizini FF9.
FF8 sve želi na svoj način; na neki način, FF8 je najsebičniji od ova tri prijatelja. FF8 je i onaj prijatelj koji konstantno kuka i cvili. Kad mu objasniš kako je svijet predivan (i svijet u kojem FF8 egzistira *uistinu* jest predivan), FF8 uvijek kaže: "Da, ali…"
Final Fantasy VIII voli riječ ‘ali’.
Nemojte me krivo shvatiti.
Nije da je ne volim FF8, to bi bila junačka laž. Jednako sam impresioniran pojedinim stvarima iz FF8 sada, više od 15 godina nakon, kao i onda, više od 15 godina prije, kad je FF8 u nekim stvarima doslovno otvarao svoja usta toliko visoko i široko da si mislio da će pojesti sve.
Triple Triad je i dalje najbolja mini igra nekog JRPG-a (kao i melodija koja istu prati). Faye Wong (Eyes on Me) u JRPG-u je jedan od najklasnijih poteza u nekom JRPG-u. Soundtrack općenito je jedan od najboljih iz PS1 ere.
Mislim da je ovaj Remaster u globalu prilično loša verzija igre s neoprostivim propustima, zbrzano i umjetno ušminkana.
U isto vrijeme, ovo je najbolja (:'D) verzija igre zahvaljujući x3 boostu. Ubrzana verzija FF8 definitivno mijenja sve.
Mogao bih pisati o ovoj igri danima (kao i o svakom FF-u, uostalom).
FF8 je doslovno igranje 1999. u 2019. To je bit svega. I obožavam to.
Eh, da. Skoro sam zaboravio. Da je Squall *danas* moj prijatelj, prilično sam siguran da bih mu rekao da dođe prespavati kod mene, a kad bi napokon utonuo u san, stavio bih mu jastuk na lice i sjeo bih na njega i počeo bi ljuštiti kikiriki iz duboke prozirne vrećice točno 8 minuta, sjeo bih na bus i otišao bi se prijaviti u prvu policijsku postaju.
--- Kad je Atlus izbacio Catherine 2011. ja sam već bio pročitao cijelu dotadašnju biblioteku Harukija Murakamija. Ono važnije, pročitao sam "Lov na divlju ovcu" nekoliko puta. Glavni lik "Lova na divlju ovcu" nema ime. Glavni lik "Lova na divlju ovcu" želi živjeti dosadan i (polu)uravnotežen život. A to je ono što se uvijek raspada i odlazi na onu drugu stranu u novelama Harukija Murakamija.
U 2019. glavni lik "Lova na divlju ovcu" ima ime. Vincent. Zove se Vincent. Vincent Brooks.
Usprkos činjenici što se radi o jednom najpoznatijih, najpriznatijih i najplodnijih svijetskih pisaca, Haruki Murakami nema previše adaptacija svojih djela. Nije da nema *ništa*. Postoji *nešto*. Zadnja adaptacija Murakamija je ujedno i najbolja, južno-korejski Burning Lee Chang-donga po kratkoj priči Barn Burning je najbolji film 2018., dok je njegovo najpoznatije djelo "Norveška Šuma" jako loše prenešena na velike ekrane 2010., i to je zapravo sve.
I sve to skupa je donekle razumljivo. Usuđujem se reći da je nezahvalno adaptirati Harukija Murakamija.
Njegova djela su gotovo uvijek ispreplitanje svakodnevnog i dosadnog s uzbudljvim magičnim realizmom; Haruki Murakami nikad ne objašnjava, on samo ide i ide, dok njegovi likovi rijetko dođu do zadovoljavajućeg svršetka.
Catherine se, između ostalih poveznica, bavi i — nevjerom, jednom od najvećih Murakamijevih fascinacija. Ne samo to, Catherine je prepuna ovaca, što je najvažnije od svega, vjerujte.
1. Catherine je igra tisuću ovaca.
Kao i kod Murakamija, i u Atlusu/Catherine se ispod tankog sloja svakodnevnog nalazi malo deblji sloj mračnog, neobjašnjivog; ono je jednostavno tu, nije toliko čarobno, ne mora nam se sviđati u kojem smjeru ide, ali ne možemo ništa napraviti.
2. Catherine je možda i najbolja priča koju je Atlus ispričao, i ne kažem to jer mi netko drži nož pod vratom. Stvarno to mislim.
Često imamo prilike vidjeti razne developere s odličnim konceptima i idejama čija egzekucija se putem jednostavno izgubi. U Catherine sve funkcionira u svrsi početne ideje. Ne kažem da je Catherine savršena igra, jer nije, ali je savršeno prezentirana i savršeno ispričana. U puno stvari o kojima ovdje pričam i na koje aludiram, ne postoje bolji developeri od onih iz Atlusa.
3. Catherine je Atlusovo pravljenje sklekova u mraku. Sklekove broje sami sebi.
4. Catherine je i najseksi igra koju možete zaigrati. Ne mislim ‘Leisure Suit Larry’ seksi, mislim ‘Nana Komatsu s bass gitarom’ seksi.
5. Catherine je igra fantastične dinamike, ritma, najprirodnijih dijaloga odraslih ljudi koji izgledaju kao odrasli ljudi.
6. Catherine je Stray Sheep. Stray Sheep je Catherine.
Atlus i Haruki Murakami se vole. Možda je to nešto što oni još ne znaju. Mi znamo.
Osjećao sam to i u 2011. U 2019. Catherine: Full Body ću nazvati: Haruki Murakami’s Q-Bert: A Novel: The Videogame.
A ako me pitate za gameplay? Gameplay Catherine je samo predah od onoga što Catherine u suštini je.
7. Catherine je većim dijelom pravi život. Kao i u pravom životu gameplay je predah. Većim dijelom svi smo u određenoj mjeri živjeli Vincenta Brooksa, barem ja mislim da jesam. Ali to je već neka druga priča. ?
Naravno, Catherine neće biti za svakoga (moram se odmah ograditi (kad kažem ‘odmah’, mislim na kraju (lol))), kao što niti jedna stvar nije, ali . . .
8. Ako vas Catherine ne intrigira ni u jednom pogledu, nije ona — vi ste.