Godine Gospodnje dvijetisuće i četvrte, Hideo Kojima i astronauti iz Konamija su napravili video igru. Video igra koju su napravili, Metal Gear Solid 3: Snake Eater, nikad nije bila samo video igra. Snake Eater je diorama. Živi muzejski eksponat. Leptir, priboden iza stakla, kojem krila još trepere, kao da njima govori: "Još uvijek sam savršeno živ, još uvijek sam živo savršen".
Bio je to James Bond film u kojem James Bond krvari. Bila je to ljubavna priča u kojoj je bojno polje—spavaća soba, i obrnuto. Bila je to igra u kojoj čovjek maskirno namazanog lica jede cijele krokodile, i ponekad, zažali takvu odluku. Bila je to lekcija iz preživljavanja, kritika hladnoratovske ideologije i, možda najvažnije, video igra u kojoj se istom tipkom penjemo ljestvama i lomimo čovjeku vrat.
A sada, godine Gospodnje dvijetisuće dvadeset i pete, dobivamo Metal Gear Solid Δ: Snake Eater—igru čiji naslov već sugerira fundamentalno nerazumijevanje originala.
"Δ" je grčko slovo za "promjenu". Ali, dragi forumaši, što zapravo znači promijeniti igru koja je već savršena? Ako je originalni Snake Eater bio troslojni Michelinov obrok—delikatan, ali zasitan, besprijekorno serviran, a ipak sirov—onda je Metal Gear Solid Δ: Snake Eater isto jelo, podgrijano u mikrovalnoj. Izgleda isto, ali nema dušu. Umak se zgusnuo. Tartufo je izgubio miris. Foie gras, nekad dekadentna kulinarska vizija majstorskog chefa, sada ima okus vlažnog kartona.
Konami, poput djeteta koje je pronašlo staru Rembrandtovu sliku i odlučilo je "popraviti" voštanim bojicama, zaključio je da Snake Eater treba bolju grafiku. Ali što je točno "bolja grafika"? Taj koncept vječno prelijeće preko moje glave. Jesu li to znojne kapljice na Snakeovoj bandani? Blatne teksture s više sjaja? Činjenica da, u ovom novom Unreal Engine dobu, džungla sada izgleda manje živo nego na PlayStationu 2, gdje je sve bilo blago mutno, ali dovoljno realno?
Razmislimo na trenutak zajedno: originalni Snake Eater imao je kameru koja je bila malo preblizu, tjerajući te da osjetiš svoju okolinu. Svako drvo, svaka travka, svaki udaljeni pucanj bili su bitni. Subsistence verzija dala nam je klasičniju i tradicionalniju 3rd P kameru, ali i dalje nije izgubila dušu, dapače. A sada? Sada imamo fotorealizam, veliku prevaru modernih video igara. U džungli gdje svaka vlat trave ima ray-tracing, drveće više ne šapuće tajne. Nema misterije. Nema mašte. Ono samo postoji.
Tragedija Metal Gear Solid Δ: Snake Eater-a je u tome što to nije video igra. To je simulacija video igre. Nešto što izgleda kao Snake Eater, ali se ne osjeća kao Snake Eater. Voštana figura tigra, postavljena tamo gdje je pravi tigar nekoć riknuo.
Hoću li ga igrati? Naravno. Hoću li uživati? Možda. Hoću li ga ikada trebati? Ne na isti način na koji trebam original. Ne na isti način na koji sam trebao original.
Jer original je bio pismo. Ljubavno pismo špijunskom filmu. Aroganciji svjetskih sila. Boli odrastanja. Tragediji vojnika bez domovine. Metal Gear Solid Δ: Snake Eater nije pismo. To je fotokopija. Lijepo otisnut letak koji nas podsjeća da prošlost postoji, ali nas nikada ne poziva da u njoj živimo.
Naravno, to je samo moje mišljenje. Toliko vam dugujem.
voltriz A jebote, igra koja mi je obiljezila najbolje dane zivota i u top 3 svih vremena. Gledam trejler do kraja, datum izlaska moj rodjendan, kakva oda mojoj ranoj mladosti
Sad nema šanse da ne budem razmišljao o tebi jednom kad ovo pokrenem. Ali i o milijardu drugih imena i lica iz nekih prošlih vremena.
