k
Apsolutno se slažem s napisanim.
Recimo, ja, s obzirom da sam zadnji put prešao (i platinirao, ali ne zbog platine, nego zato što sam jednostavno želio povezati sve u infrastukturi kako sam ja želio) igru 2019. kad je izišla, želio sam ponovo odigrati pred izlazak DS2. Nisam želio ganjati full infrastukturu opet, rekao sam sebi, ok, hajd' story ću samo, nemam vremena više za sve…
Fast forward, tu noć sam do 3 ujutru ganjao 5 zvjezdica za Preppere. Jednostavno mi je gameplay loop prezarazan. Na kraju sam se pomirio s tim da ću opet vjerovatno riješiti sve.
Kad mi je stigao DS2, samo sam pokrenuo da vidim kako to sve izgleda, barem intro. Oduševio se i ugasio, rekoh nemam šta više "testirati", kad pređem DS1, znam šta me čeka.
Ono što je smiješno, jeste kad čitam komentare na drugim forumima i communityjima.
Koncenzus je da je sve fenomenalno, osim što fali težine. Moje mišljenje je, evo pričam sad za DS1 DC. ne za DS2 (ali pretpostavljam da je isti slučaj) je da igra vrlo brzo postane trivijalna. Fenomenalno je iskustvo ići prvi put kroz neku novu lokaciju, jer se nije još taj area spojio na Chiral Network, ali čim se spoji, količina tuđih konstrukcija i gomila materijala za konstrukciju svojih stvari učini igru vrlo jednostavnom, gdje ja moram u biti postavljati u glavi mentalne blokade da NE CRAFTAM opremu i da sam sebi u biti otežam.
Ono što je smiješno, gdje se sad vraćam na komentare communitiya, jeste da je koncenzus kada je DS1 izišao, da su ljudi razočarani bili jer su očekivali MGS (iako je Kojima tvrdio da to nije akcijska igra). Sad s DS2 ljudima je combat super unaprijeđen, ali žele više hardcore simulaciju. U biti European Extreme. Dakle poenta je da tek vremenom, ljudi se su adaptirali i prihvatili DS1 onim što je. Walking simulator. Iako se taj izraz pogrdno koristi za first person avanture od tačke A do tačke B, zapravo je to najbolji opis, jer evo primjer, pokušavam ja objasniti prijatelju gameplay DS.
Short ver., dostavljaš pakete. Okeeej, jel to to? Pa je.
Jel tu kraj priče, može biti, ako te boli k* za igrom.
Ali to je isto da kažeš da je Gears of War "pucačina" gdje ideš kroz hodnik nivoe od A do B i usput imaš cutscene.
Sve je stvar percepcije i s kojim mindsetom ulazi se u neku igru. Ako istom tom prijatelju krenem entuzijastično govoriti "pa znaš, moraš paziti kada raznosiš pakete, zavisi kolika je kilaža, kako si pakete posložio, kako si isplanirao rutu jer postoje neprijatelji putem, moraš paziti na kišu, također moraš craftati opremu s kojom će ti lakše biti penjati se, spuštati ili prelaziti rijeku… Story je sci-fi, nešto novo, nije franšiza ustaljena već… Postoje ti BT-jevi koji te pokšavaju spriječiti, moraš biti tih kad prolaziš pored njih… Ili pronaći lakšu rutu." Now I got him. Jer entuzijazam je zarazna stvar i način na koji prezentirate nešto nekome.
DS nije za svakoga. I može biti dosadan ljudima, da slažem se. Ali je jedinstvena igra za koje morate jednostavno biti u tom mindsetu za takav gameplay u tom trenutku. Rushati samo da odigrate nešto jer imate strah od FOMO-a ili zato što svi "drugi" govore da je super, a vi onda pokušavate se natjerati na to, ne ide. Onda će biti samo "walking simulator".
