Copy/paste članka iz Vojne povijesti (studeni 2024).
Oko 21 sat, 25. siječnja 1946. godine, u Staljinov ured u Kremlju ušao je nervozan čovjek s dugom i uredno počešljanom kozjom bradicom. Bio je to Igor Kurčatov, 43-godišnji znanstvenik kojeg su mnogi smatrali jednim od najtalentiranijih umova u Rusiji. U uredu su ga dočekali ministar vanjskih poslova Vjačeslav Molotov i šef zloglasne tajne policije NKVD-a Lavrentij Berija - najmoćniji ljudi Sovjetskog Saveza. Sastanak je trajao nešto više od sat vremena i postavio je temelje za utrku u nuklearnom naoružanju koja će definirati Hladni rat i uvesti svijet u atomsko doba.
Staljin je tražio konkretne odgovore. Njegovo pitanje bilo je jednostavno: "Koliko smo napredovali u izgradnji vlastite atomske bombe?" Kurčatov nije uljepšavao stvarnost; napredak je bio spor, prvenstveno zbog nedostatka resursa. Nezainteresiran za tehničke detalje, Staljin se zanimao jedino što bi bomba mogla značiti za sigurnost i prestiž SSSR-a. „To je naš zadatak broj jedan,” jasno je rekao, obećavši da će Kurčatov i njegov tim dobiti sve potrebne resurse. „Nije vrijedno raditi na maloj skali,” nastavio je Staljin.
„Treba raditi široko, na ruskoj razini. Nema potrebe tražiti jeftinije načine.” No Staljin nije nudio samo resurse – nudio je i nagrade. Znanstvenici i inženjeri koji su radili na projektu dobit će najviše počasti, luksuzne automobile, vikendice i dodatne prehrambene povlastice – luksuz kakav je malo koji sovjetski građanin mogao zamisliti. „Sigurno je moguće osigurati da nekoliko tisuća ljudi može živjeti vrlo dobro… i bolje od toga,” rekao je Staljin. „Tražite što god želite. Neće vam biti odbijeno.”
Pritisak za postizanje rezultata bio je ogroman. Nekada opterećen vođenjem brutalnih operacija NKVD-a, Berija je sada bio oslobođen tih odgovornosti i postao je zamjenik premijera s općom odgovornošću za državnu sigurnost. Cijena toga bila je visoka za zemlju razrušenu ratom, a posljedice su se osjećale desetljećima, jer je sovjetska ekonomija bila deformirana. No Staljin je bio uvjeren da je bomba ključna za opstanak SSSR-a i nije mario za troškove. Sovjetski Savez nije bio pretjerano zabrinut zbog atomskog oružja sve do njegova korištenja u Hirošimi i Nagasakiju. Staljin je već tri godine znao da Amerikanci i Britanci rade na “novom, eksperimentalnom super-oružju” – špijuni su mu to dojavili.
Također, uočio je i važnu točku koju je istaknuo jedan od znanstvenika, Georgij Flerov: od početka 1942. američki i britanski znanstveni časopisi prestali su objavljivati radove o nuklearnoj fisiji. „Ova tišina nije rezultat nedostatka istraživanja,” napisao je Flerov Staljinu, „nego najbolji dokaz intenzivnog rada koji se odvija u inozemstvu.” Staljin je dobio i izvještaje od britanskog špijuna Johna Cairncrossa, koji su govorili o projektu za koji su britanski znanstvenici procijenili da će trajati dvije do pet godina.
No, u tom trenutku, sigurnosna situacija Sovjetskog Saveza bila je kritična. Naime, veliki dio zemlje bio je pod njemačkom okupacijom. Iako je bomba bila izvediva, nije se mogla izgraditi dovoljno brzo da bi utjecala na tijek rata. Stoga je, usredotočen na bitku za Staljingrad, Staljin 1942. odobrio skroman nuklearni projekt pod vodstvom Kurčatova te naredio povećane špijunske napore u SAD-u. Do savezničke konferencije u Potsdamu 1945., Staljin je znao da su Amerikanci spremni testirati bombu. Kad mu je Truman to neslužbeno spomenuo, Staljin je mirno odgovorio: „Drago mi je to čuti. Nadam se da ćete je dobro iskoristiti protiv Japanaca.” No, tek nakon uništenja Hirošime i Nagasakija Staljin je u potpunosti shvatio da je atomska bomba promijenila vojnu ravnotežu. „To se ne smije dopustiti,” rekao je Beriji. Bacanje tih bombi, kazao je, bio je „čin super-barbarstva… Japan je već bio osuđen.”
Kako se Sovjetski Savez ubrzano razvijao kao nuklearna sila tijekom Hladnog rata, postajući druga zemlja koja je stvorila atomsku bombu, započela je globalna utrka u nuklearnom naoružanju. Sovjetska vojna doktrina tada se temeljila na paritetu sa Sjedinjenim Američkim Državama kako bi održala globalnu ravnotežu moći. Danas, pod vodstvom Vladimira Putina, nasljeđe tog razdoblja ostaje prisutno, ali ruska vojna doktrina prošla je značajne promjene.
Razvoj ruske nuklearne strategije može se promatrati kroz dvije ključne faze. Prva faza, koja traje do 2014. godine, temeljila se na „egzistencijalnom odvraćanju” u kojoj su nuklearne snage služile za sprječavanje velikih konvencionalnih sukoba koji bi mogli ugroziti opstojnost same države. Druga faza, koja započinje 2014. godine, donosi koncept „ofenzivnog odvraćanja,” gdje nuklearno oružje postaje aktivnije sredstvo, korišteno za osiguranje teritorijalnih dobitaka, kao što su aneksija Krima i sukobi u Donbasu.
Doktrina „eskalacije za deeskalaciju” razvijena je početkom 2000-ih, kada je Rusija vojno zaostajala za Zapadom i bila je zabrinuta da bi mogla doživjeti sudbinu Srbije iz 1999., kada je NATO vojnom intervencijom zaštitio Kosovo. Ruska vojna doktrina iz 2000. godine po prvi puta otvara mogućnost upotrebe nuklearnog oružja u regionalnim sukobima u slučaju neučinkovitosti konvencionalnih snaga, što je postalo temeljem moderne nuklearne strategije. Od 2010. godine, ruska doktrina povezuje uporabu nuklearnog oružja s „egzistencijalnom prijetnjom” državi, iako ostaje nejasno definirano što ta prijetnja točno podrazumijeva. U pravilu obuhvaća teritorijalni integritet i opstanak političkog režima. Službena ruska vojna doktrina iz 2014. godine nastavila je s ovom nejasnoćom, koristeći sličnu terminologiju o upotrebi nuklearnog oružja u slučaju prijetnje, bez njenog preciznog definiranja.
Novi razvoj započeo je 2022. godine kada je Vladimir Putin opravdao invaziju na Ukrajinu kao odgovor na „egzistencijalnu prijetnju” zbog opasnosti širenja NATO-a na ukrajinski teritorij. Ruske smjernice za uporabu nuklearnog oružja iz 2020. godine jasno postavljaju uvjete za prvu uporabu nuklearnog oružja i spuštaju prag za takvu odluku, uključujući konvencionalne napade koji destabiliziraju državu. Zapadni analitičari s razlogom smatraju Putinovu promjenu praga za prvu upotrebu nuklearnog oružja ozbiljnom i vjerodostojnom, dodatno potvrđujući njegovu odlučnost. Ruska doktrina strateškog odvraćanja formalizira ovaj pristup kroz prijetnje koje djeluju kao informacijsko-psihološko sredstvo, usmjereno na NATO i njegove članice. Putinova izjava da prozapadna Ukrajina predstavlja „egzistencijalnu prijetnju” za Rusiju zapravo postavlja nuklearnu doktrinu u operativni okvir. Od početka rata u Ukrajini postavljeni su uvjeti za potencijalnu nuklearnu upotrebu, dok Putin istodobno koristi prijetnje nuklearnim ratom kako bi ojačao svoje ambicije. Putinova strategija eskalacije uključuje ne samo zadržavanje kontrole i dominaciju nad eskalacijom sukoba već i instrumentalizaciju straha od nuklearnog sukoba kako bi prisilio protivnike na ustupke.
Dana 24. veljače 2022., Putin je istaknuo opasnost od postavljanja NATO-ve vojne infrastrukture na teritoriju Ukrajine kao opravdanje za invaziju, dodavši: “Za Sjedinjene Američke Države i njihove saveznike to je politika obuzdavanja Rusije s očitim geopolitičkim koristima. Za našu zemlju to je pitanje života i smrti, pitanje naše povijesne budućnosti kao nacije.” Tako je „specijalna operacija” protiv Ukrajine opravdana službeno deklariranom „egzistencijalnom prijetnjom” ruskoj državi. No ako se rat u Ukrajini kvalificira kao egzistencijalna prijetnja za Rusiju, postavlja se pitanje aktivira li to rusku nuklearnu doktrinu te stavlja li ofenzivno odvraćanje u središte državne politike?
Odgovor se može pronaći u dokumentu “Osnovna načela državne politike Ruske Federacije o nuklearnom odvraćanju.” Ovaj dokument podsjeća na isječke iz drugih ruskih strategijskih dokumenata, navodeći specifične situacije i „crvene linije” povezane s upotrebom nuklearnog oružja. “Osnovna načela” dodatno razjašnjavaju dio nejasnoća iz ranijih dokumenata, primjerice navodeći da je glavni cilj nuklearnog odvraćanja „sprečavanje eskalacije vojnih akcija i njihovo okončanje pod uvjetima povoljnim za Rusiju.” U kontekstu rata u Ukrajini, ovo je učinilo ruske nuklearne prijetnje vjerodostojnijima. Konkretno, „Osnovna načela” postavljaju odvraćanje za moguću intervenciju NATO-a u Ukrajini te uključuju razmatranje uporabe nuklearnog oružja ako rat u Ukrajini krene u korist Kijeva. Ovu strategiju podržavaju i ruski politički analitičari koji naglašavaju: „Rusija si ne može priuštiti poraz; stoga nam je potrebna vrsta pobjede. Ako postoji osjećaj da gubimo rat, mislim da postoji mogućnost eskalacije.”
Ruska vojna vježba „Grom-2022” neposredno prije invazije na Ukrajinu dala je zastrašujući primjer nuklearnog odvraćanja. Tijekom vježbe simulirani su nuklearni udari na Arktiku te u Finskoj, Švedskoj i Norveškoj. Rusija je navodno u more rasporedila nekoliko podmornica, uključujući one s mobilnim interkontinentalnim balističkim raketama Yars, sposobnim za napade na SAD i Europu. Osim vježbe „Grom,” ruski vojnici su tijekom vježbe simulirali nuklearne napade na Varšavu („Zapad” 2009. godine), dok se redovito simuliraju napadi na Švedsku, Ujedinjeno Kraljevstvo, kao i podmorničke i zračne provokacije prema Europi, SAD-u, Japanu i Južnoj Koreji. Takva vojna spremnost, uz podršku političkih prijetnji, dodatno osnažuje ruski nuklearni arsenal kao sredstvo odvraćanja, dok istodobno predstavlja konstantnu prijetnju eventualnim protivnicima. Iako je vjerojatnost da će Rusija upotrijebiti nuklearno oružje protiv Ukrajine niska, ovo ostaje mogućnost koja se ne može u potpunosti isključiti, posebno s obzirom na dvostruku sposobnost većine ruskog oružja korištenog u ovom sukobu.
Suočena s nastavkom rata u Ukrajini, Rusija sve više promatra ograničenu upotrebu nestrateškog (taktičkog) nuklearnog oružja kao moguću (ne)racionalnu opciju. Premda je malo vjerojatno da bi takva upotreba dramatično preokrenula tijek sukoba ili osigurala potpuni vojni uspjeh, ona bi mogla poslužiti kao snažan simbolički potez kojim Rusija zadržava imidž globalne sile. Ukoliko bi se ukrajinski otpor maksimalno intenzivirao, a ruski vojni zamah osjetno oslabio, predsjednik Vladimir Putin mogao bi iskoristiti nuklearnu prijetnju kako bi prvenstveno poslao poruku Sjedinjenim Američkim Državama, koje vidi kao najveću prijetnju ruskoj sigurnosti.
Istraživanja o mogućnosti upotrebe nuklearnog oružja u ovom kontekstu počivaju na nekoliko ključnih elemenata: prvo, na nejasnim porukama koje Zapad šalje Rusiji u pogledu posljedica nuklearnog napada; zatim, na uvjerenju da bi ruski poraz mogao značiti i kraj Putinove vlasti; te na percepciji da je Rusija, zbog vojnog i političkog pada, izgubila status velike sile. Teorija očekivanog izbora sugerira da države, kada se suoče s gubitkom, postaju spremnije preuzeti rizike kako bi izbjegle daljnje nazadovanje, što dodatno opravdava logiku prema kojoj bi Putin mogao posegnuti za nuklearnim oružjem. Putinov stav prema nuklearnim prijetnjama prisutan je od početka invazije na Ukrajinu, kada su ruske nuklearne snage stavljene u stanje visoke pripravnosti. Od tada, ruska retorika o “egzistencijalnim prijetnjama” i optužbama da Ukrajina priprema “prljavu bombu” dodatno su eskalirale. Za Rusiju nuklearne prijetnje mogu poslužiti i kao sredstvo da demonstrira svoju snagu i obnovi globalni položaj, posebno u situaciji kad su joj vojne i ekonomske mogućnosti oslabljene. Istovremeno, neujednačene reakcije i neslaganje među zapadnim saveznicima dodatno kompliciraju situaciju. Iako su američki dužnosnici, poput savjetnika za nacionalnu sigurnost Jakea Sullivana, više puta upozoravali Rusiju na “katastrofalne posljedice” upotrebe nuklearnog oružja, izjave francuskog predsjednika Emmanuela Macrona, u kojima nagovještava da NATO-ov nuklearni odgovor možda nije automatski, šalju Rusiji podijeljene signale. Takva razmimoilaženja mogla bi navesti Rusiju da zaključiti kako su zapadne prijetnje djelomično blef i da ozbiljnije posljedice možda neće uslijediti.
Dana 25. rujna 2024., ruski predsjednik Vladimir Putin najavio je izmjene u nuklearnoj doktrini, proširujući ulogu nuklearnog arsenala u ruskoj strategiji odvraćanja. Iako nova doktrina još nije objavljena kao službeni dokument, njezina usmjerenja jasno pokazuju da je Moskva sve spremnija koristiti nuklearno oružje u širokom spektru prijetnji. Ovi Putinovi komentari nadovezuju se na izjave drugih visokih ruskih dužnosnika, poput zamjenika ministra vanjskih poslova Sergeja Rjabkova, koji je istaknuo kako se doktrina dopunjava kao odgovor na "zapadnu intervenciju u Ukrajini."
Zajedno, ovi naglasci pokazuju kako Kremlj sve više gleda na nuklearno oružje kao središnji element svoje strategije odvraćanja. Promjene u doktrini najavljene su neposredno prije sastanka američkog predsjednika Joea Bidena s ukrajinskim predsjednikom Volodimirom Zelenskim, na kojem je raspravljano o mogućnosti korištenja zapadnih projektila za napade duboko na ruskom teritoriju. Ova proširena vojna podrška Zapada, koja sve više zanemaruje ruske "crvene linije", predstavlja ozbiljan izazov za Moskvu, koja u odgovoru želi pokazati da njezine izjave treba shvatiti ozbiljno, pri čemu je radikalizacija nuklearne doktrine ostala kao jedna od rijetkih opcija.
Prethodna doktrina iz 2020. godine predviđala je četiri specifična uvjeta pod kojima bi Rusija mogla upotrijebiti nuklearno oružje: ako primi informacije o nadolazećem napadu balističkim projektilima, u slučaju uporabe oružja za masovno uništenje protiv Rusije ili njezinih saveznika, kod napada na nuklearne zapovjedne centre te kod konvencionalnih napada koji ugrožavaju opstojnost države. Međutim, Putinova najava sugerira da bi nova doktrina mogla sniziti prag za nuklearnu uporabu, uvodeći pojam „kritičnih prijetnji suverenitetu.” Ova formulacija, namjerno nejasna, omogućuje široko tumačenje situacija koje bi Rusija mogla smatrati dovoljnima za opravdanje nuklearnog odgovora, osobito u kontekstu sukoba u Ukrajini.
Putin je također naglasio da se Bjelorusija sada nalazi pod ruskim nuklearnim kišobranom, dodatno učvršćujući strateški savez između Moskve i Minska. Ovo je prvi put da je Bjelorusija izričito uključena u rusku nuklearnu doktrinu, čime se dodatno pokazuje porast sigurnosne ovisnosti dviju zemalja. Prema ovogodišnjem izvještaju Centra za strateške i međunarodne studije (CSIS), ruski čelnici više su od 200 puta spominjali nuklearno oružje u kontekstu rata u Ukrajini, dok je s porastom napetosti došlo i do povećanja nuklearnih prijetnji. Rusija je u proteklih šest mjeseci provela vojne vježbe koje su uključivale taktičko nuklearno oružje u suradnji s Bjelorusijom, što je, u potezu bez presedana, najavljeno javnosti. Osim toga, Rusija je povukla svoju ratifikaciju Ugovora o sveobuhvatnoj zabrani nuklearnih pokusa (CTBT), a Rjabkov je izjavio kako je Rusija "potpuno spremna" za nastavak testiranja ako to bude potrebno. Ovaj potez pokazuje normalizaciju opasnog nuklearnog diskursa od strane Moskve.
Uz to, Putinova najava uključuje i promjene u prirodi napada koji bi mogli izazvati nuklearni odgovor, proširujući uvjete na napade dronovima i raketama. Ova prilagodba, očito motivirana situacijom u Ukrajini, također proširuje odgovornost na države koje posredno sudjeluju u napadima na Rusiju, što je jasna poruka članicama NATO-a koje opskrbljuju Ukrajinu oružjem. Ova eskalacija dodatno pojačava pritisak na NATO da održi jedinstveni stav prema Ukrajini unatoč povećanom riziku ruskog nuklearnog odgovora.
Putin se, uz domaći pritisak i međunarodna očekivanja, suočava s izazovom balansiranja vlastitog autoriteta i sigurnosti države. Njegov mogući gubitak vlasti u slučaju poraza u Ukrajini povećava vjerojatnost da bi mogao posegnuti za nuklearnim oružjem kao posljednjim adutom. Rat je također razotkrio brojne slabosti ruske vojne moći i utjecaja, dok su ekonomske sankcije i širenje NATO-a prema Finskoj i Švedskoj dodatno oslabila rusku poziciju.
Premda nuklearni udar nosi ogromne rizike, za Putina bi on mogao biti način da očuva imidž Rusije kao nepokolebljive sile. Ograničeni nuklearni napad mogao bi poslužiti kao snažan instrument zastrašivanja Zapada, pokazujući da je Rusija spremna poduzeti radikalne korake za očuvanje svojih interesa. Putin se našao u situaciji u kojoj mora balansirati između percipiranih domaćih prijetnji i međunarodnog pritiska, dok mu svaki budući potez ovisi o procjeni odnosa rizika i potencijalnih gubitaka. Unatoč činjenici da prisutnost nuklearnog oružja načelno garantira globalni mir, jer nitko ne bi riskirao potpuno ili djelomično uništenje, ova nesigurnost naglašava ozbiljnost globalnih nuklearnih prijetnji.
