Budući da nemam blage kako se radi edit post na ovom forumu, a svi znamo da normalan svijet to radi preko male plave kućice u donjem desnom kutu na kojoj piše "edit", dok je base forum skin crne boje, zahvaljujući kolegi iz dana ponosa i slave (kada se većina mrežne komunikacije u igranju na urlanje na ljude na LAN partyima ili laktarenje frenda na kauču) mogu nastaviti tok misli i ispričati pokoju priču. Dakle "Stay awhile and listen...", reče on i "let me tell you the story of high adventure!", za milenijalce, referenca je na Diblo 2 i Conana, inače film koji je dobio 1981 godine Oscara za sve i Nobelovu nagradu za mir.
Kako je propao JRPG
Bila jednom jedna industrija, izrodila se iz želje da se fantazije sve djece i odraslih prenesu na novi medij u kojemu bi sve te snove i priče mogli proživjeti na neki dosad nikad viđen način. I bi tako. I priča je nosila sve sanjare ovog svijeta kroz tisuće avantura sa milionima likova, a jedan žanr je imade najveće priče od svih, pune najvećih klišeja ikad, koji su bili sve samo ne to.
Mač i magija, princeze i zmajevi, orci i goblini, svi nađoše mjesta pod istim krovom, a klišeji i nisu bili toliki klišeji, već i danas nažalost pomalo zaboravljene varijacije na temu puta pojedinca ili družine prema trijumfu nad tamom ili strašnim čudovištem. Najčešće oboje, a sve skupa objedinjeno u nekom arhetipu zla poput žene s previše šminke koja slika za instagram svaku radnju koju obavi kroz dan, dobro skoro svaku, ne slika veliku i malu nuždu jer koliko god vam neke pjesme sa ovih prostora ponavljale govno ne može biti lijepo "kao Justin Bieber", koliko god šminke i efekta bacili na njega.
I bilo je dobro. Igrali ste bajku, priču u kojemu se traži od junaka da se žrtvuje, promjeni po putu, preuzme odgovornost za svoje postupke i na posljetku spasi svijet, ne zato da bi mu gomila klicala (a tako bi priča počela, najčešće u malom gradu/selu u kojima nije bilo mjesta za velike snove), već jer je dobrobit drugih stavio ispred vlastite, bez ikakve sebičnosti, ne očekujući ništa za uzvrat. Znate, one prave vrijednosti kojima bi trebali svi težiti, a sve skupa upakirano u nekih 100+ sati igre. I još moraš skupiti sve, jer to je jedini pravi način, a sve zahtijeva hrpu vremena, pažljivog i pametnog igranja, promišljanja o pojedinim taktikama, što za bossa, što za grind. Skoro kao metafora za život.
I onda izađe Final Fantasy 13 u kojemu što god radio ne možeš ništa zajebeati, priča je tu da bude, svi su toliko ozbiljni i opterećeni da moraju imati svoj "safe space", mi smo mali, oni su veliki i nama je teško, jer eto breme cijelog postojanja počiva na našim ramenima, a usput je tu i neka "suptilna" metafora o potlačenosti radničke klase, proleterijata i svih sedam sekretara SKOJA (za one mlađe to su glavni likovi iz westerna sa Clint Eastwoodom).
U desetki imamo 16-godišnju curu i dečka. Prva ide spasiti svijet, znajući da će umrijeti i ne žali za tim već se nada da će ljudima donijeti mir i spokoj, barem na neko vrijeme. Drugi nije uopće siguran kako se našao u svemu tome, ali na kraju odluči pustiti sa strane vlastite daddy issues i pomoći prvoj. Još se usput i zaljube (klišej kažeš?) i dok su svjesni da imaju jedno drugo na kratko vrijeme budu sretni zbog toga i zbog ljudi koji su uz njih. I svejedno odrade sve do kraja i život ih na kraju nagradi.
Što pokušavam reći? Pa u ovom kratkom osvrtu pokušavam reći da je JRPG doživio svoj pad jednako kao i vrijednosti koje je većina takvih naslova promovirala. Brzo, jednostavno i plitko. Čast izuzetcima, ali većina velikih serijala je nestala ili izgubila čar sa novim vremenima jednostavno iz razloga jer su, nažalost, sve osobine koje su im davale dušu izgubile na vrijednosti unutar današnjeg društva. Hoćete dobar primjer kako bi svi FF-i, Breath of fire-i, Suikodeni, Wild armsi i da ne nabrajam dalje izgledali danas, da se trend sa kraja 90-ih i početka 2000-ih nastavio? Dragon Quest. Igrate bajku kao što bi čitali knjigu svome djetetu. Svaki dan po malo i tako svaku večer nakratko utonete u avanturu. Jer to jest bit svih RPG-a. Proživjeti priču. A jednom davno japanski RPG-i su pričali najljepše bajke za koje naši predci nisu čuli.
Malo je arhaično i šturo, ali eto za prvi put nešto o čemu sam jučer razmišljao dok gledam svoj novi komp i razmišljam o tome kako nemam nikakvu volju odigrati ništa što je sada vrhunac hypea. Ne radi neke "r37r0 gam3r" (da, tako pisti je nekad bilo in) spike, već jednostavno iz činjenice da mnoge stvari koje sam volio igrati nekad nisu napravile pravi skok u evoluciji, već su se pogubile negdje po putu. Osim Dooma i Diabla 2. I Baldursa. I Crasha, Spyra, pa opet Crasha, pa Zelde... Vidite uzorak? Devedeste su bile zakon i dalje su zakon što se tiče pravih kultnih klasika, ali to je možda opet neka moja nostalgija. Nek se meni Quake RTX vrti u fullu u 40fps-a i to je opet 15 fps više od onog šta sam igrao u orginalu.
