Kikiller Tak sam si nekak i mislio.SMT Nocturne je jednostavno imao bad timing za mene.Izaći 2001.kad sam trebio mgs2 i ff10 je bio samoubilački potez.A i ja sam bio kreten što nisam i to stavio igrat uz sve ostalo.Jebeš fax,igrat trea
Shin Megami Tensei III: Nocturne je izašao 2004. godine (btw; 2004. je najimpozantnija, najluksuznija i najseksipilnija godina u povijesti gaming industrije; opjevat ću je kad tad! ne zvao se ja _ _ _ _ / _ _ _ _ _ _ _ _!!); znam to zato što pamtim isključivo najsporednije i najnebitnije stvari iz vlastitog života; znam to zato što sam je ja igrao (nikad završio) 2005.; znam to zbog malene pričice koju vam se spremam ispričati.
Prva stvar koje se sjetim, kad se sjetim Nocturnea u 2005. je: koliko je težak bio i koliko teško i tmurno je izgledao Nocturne u 2005. za nekoga tko se rodio 1993. Sjećam se da sam, u najvećoj, najrjeđoj i najnekarakterističnijoj mogućoj tišini vlastitog doma u jednom trenutku od igre samo tako "odšetao". Da je to bio prekid s djevojkom, bio bi to onaj prekid u kojem ja odlazim sa rukama u džepovima, a ona, potpuno spokojnog, ali i zbunjenog izraza lica — ostaje stajati na mjestu. Što sam napravio? Izbacio sam taj piratski disk (za kojeg uopće nisam znao ni kako se našao kod mene; magija vremena? đavolja posla??) iz konzole i nikada ga više nisam htio vidjeti. A, ako želite da u potpunosti budem iskren prema vama . . . mislio sam kako je igra prilično — dosadna. Ne dosadna u dosadnom smislu, bila je dosadna u smislu "prije nekoliko mjeseci sam odigrao Snake Eater; kakva je ovo glupost?"; bila je dosadna u smislu "zašto u Stalkeru Andreja Tarkovskog ne glumi Arnold Schwarzenegger . . . volio bih da glumi . . . bilo bi moćno da glumi"; bila je dosadna u smislu "nije li bilo zabavnijih ideja za realizirati, braćo Japanci?" . . . bila je dosadna u smislu . . . shvatili ste. Ili niste. Svejedno je.
Jedan od mojih najboljih prijatelja je godinu prije toga kupio PlayStation 2 samo zbog GTA: San Andreasa. San Andreas je bila igra koju je igrao gotovo cijelu godinu. GTA: San Andreas je bila igra koju su gotovo svi oko mene igrali gotovo cijelu godinu. Jedan od mojih najboljih prijatelja se čak nije bio udostojio nabaviti Memory Card, koristio je jedan od mojih. "Šta će mi to? Jel mi triba to za San Andreas?" Pa sam mu dao jedan od svoja dva. Nakon nekog vremena je ipak shvatio da mu treba. Jedan dan mi se sramežljivo pojavio na ulaznim vratima, kukajući kako bi mu trebalo "nekoliko" igara. Pozvao sam ga da uđe unutra i da odabere. Od planine piratskih diskova koji su život značili, njegove oči zaokupirala je izblijedjela isprintana naslovnica Nocturnea koja je krasila staru pazarsku PlayStation 2 kutiju u kojoj se igra nalazila. Uzeo ju je. Pogledao ju je s obje strane. Usputno, nezainteresirano i apsolutno nonšalantno uzeo je još nekoliko igara. Samo je Nocturne pogledao s obje strane. Odigrali smo nekoliko partija PES-a. Vjerojatno je dobio većinu tih partija. Bio je bolji. Nakon šesnaest godina, napokon to mogu priznati.
U tom trenutku, dok smo u polumraku zalijepljeni za tepih mog dnevnog boravka kojeg najromantičnijom zelenom bojom osvjetljava presveta virtualna nogometna trava japanskih mađioničara u Konamiju u 2005., jedan od mojih najboljih prijatelja nije odigrao niti jedan jedini JRPG u životu. Niti Final Fantasy. Nikad nismo ni pričali o njima. Sad, kad ovako gledam s velikim vremenskim odmakom, bilo je puno više ljudi u čijoj blizini nikad nisam niti spomenuo neki JRPG, od onih koji su znali da sam završio Dragon Quest VIII tri puta (ili nešto tome slično). Ja sam znao da volim JRPG samo malo manje od onoga koliko jedan od mojih najboljih prijatelja nije volio JRPG, a jedan od mojih najboljih prijatelja JRPG nije volio do te mjere da nikad, baš nikad, nismo niti započeli priču o njima.
Ponovno se pojavio na mojim ulaznim vratima nakon samo tjedan dana. Vratio mi je sve igre i Memory Card. Rekao je da se upisao na nogomet. Pitao me hoću li se i ja upisati na nogomet. Ja sam rekao da ću razmisliti. Rekao je da me pozdravila njegova sestra. Ja nisam rekao da i on pozdravi nju. Otišao je. Ja sam ušao u kuću.
Upalio sam PlayStation 2 i ubacio sam Memory Card unutra. Na njemu su bile samo tri igre. Grand Theft Auto: San Andreas, Pro Evolution Soccer 4 i . . . Shin Megami Tensei III: Nocturne. Na sejvu Nocturnea je pisalo — CLEARED GAME. Nakon tjedan dana. U 2005. godini. Nikad nismo pričali o tome. On je nastavio igrati nogomet. Postao je kapetan. Ja se na kraju nisam upisao na nogomet. Ne tada. Upisao sam se kasnije. Postao sam kapetan. Prestao sam igrati nogomet ubrzo nakon toga. Prošle su dvije godine kad je opet počeo dolaziti po neke igre kod mene. Prošle su dvije godine kad sam ja ponekad odlazio po neke igre kod njega.
Nikad nisam spomenuo Nocturne. On nikad nije spomenuo Nocturne.
Volim misliti da sam od tada stariji i napredniji šesnaest godina. Volim misliti da je bolje da nisam shvaćao koliko je dobro izgledao Shin Megami Tensei II: Nocturne u 2005. Volim misliti da me Ruski Realizam pripremio da obožavam remaster koji je pred nama. Njegova težina? Koliko zapravo može biti težak Nocturne u usporedbi s Gogoljevom Kabanicom? Što je dužina jednog JRPG-a prema vječnosti? Može li se dosada ubiti dosadom? . . . odgovore na ova i ostala pitanja i patnje (i dalje) mladog K.-a NE možete i NEĆETE moći pronaći nigdje, jer će ih (i dalje) mladi K. izrecitirati samom sebi u ogledalu jednom kad remaster izađe i napokon ispraši tepih izgubljenog vremena.
P.S.
Ono što želim reći (LMAO) je: Molim vas, nabavite Nocturne, ma koliko god ga Atlus naplatio. Obećavam da ćemo napraviti 2004./2005. od 2021. i to Day 1!!
