Realno, ako maknemo nostalgiju sa strane, dosta PS1 igara je ostarjela dosta loše. Kada retrogradno igram neke igre koje su mi bile za tolerirati ili čak solidne, danas su mi kompletno smeće. Dok sve one koje su mi bile super, manje više će mi i dalje biti super. One koje prvi put igram jer sam ih tada promašio, vjerojatnost je velika da će biti sranje. Tu i tamo ima iznimaka.
Ali..
Zašto je meni PS1 doba bilo najdraže? Prvo zato što je to bio iskorak u 3D igre što mi je bilo wow napram SNES-a. A onda cijelokupni dojam i aura koja se vežu uz konzolu. Raznovrsni žanrovi su postojali i još je bilo mjesta za smišljanje hrpe novih. Konačno konzola koja je bila "za odrasle" i nije se smatrala dječjom ili za teže geekove. Nezaobilazni kul element za imati pored hi fi sterea i 72cm TV-a (ako se imalo para). Warping grafika koja je odvratna a meni tako kul. Soundtrackovi raznih igara i cijeli taj stajling 90-ih (Wipeout, Gran Turismo, Nightmare Creatures, Apocalypse, Quake 2 etc). FMV animacije. Časopisi s tutlavim recenzijama i over the top reklamama. Algoritam. Memory card. Multitap coop. Squaresoft kao powerhouse. Piratluk i čipiranje. Hrpa kultnih serijala koja je startala s PS1. Demo diskovi s časopisima. Podjebavanje Hackerovaca koji su zadrti PC-aši. Općeniti japanski štih kojim je odisao sivonja dok mi je svaka iduća konzola bila amerikanizirana / europeizirana. Trebalo je baš proživjeti to doba.
Indie igre to nemaju, a mislim da je ovo gore napisano ono o čemu mi metuzalemi tupimo kad se pozivamo na nostalgiju. Barem mislim.
