Pozdrav ljudi, čitam vas dugo, pisao nisam nikad, ali sad ćemo to promijeniti.
Originalni The Last of Us mi je najvjerojatnije najdraži medij ikad, ne samo video igrica. Ima knjiga, filmova, serija, glazbe koje su čovjeku posebno drage i vezao se za njih pa se povremeno prisjeća djelova i pregledava scene na Youtubeu, ponovno proživljava emocije. The Last of Us je bio sve to puta 10. Pročitao sve recenzije, pregledao sve eseje, aktivno nagovaram buduću ženu da nam se dijete zove Ela. Ukratko, draga mi je i vraćam joj se svake godine na playthrough. Tako da mislim da je jasno koliko sam uzbuđeno čekao nastavak i odbrojavao dane.
Kad su prije koji mjesec procurili leakovi izbjegavao sam i blokirao pola interneta da mi slučajno netko ne spoila priču i na sreću uspio sam dočekati dostavu bez problema. A onda ono što je došlo, boy oh boy. Radnju nema smisla prepričavati, igrali ste. Jedino što mogu ponuditi iz svoga kuta je emotivni dio. A to je bio ludi ringišpil šoka, tjeskobe, nervoze, veselja, pa opet tjeskobe i još malo tjeskobe. Smrt Joela je bio šok i udarac u jaja, ali u isto vrijeme najlogičniji nastavak priče, ukoliko je već The Last of Us svemir trebao nastavak. Joel nije bio junak, on nije bio ni dobar čovjek. Ako se malo dublje zagrebe površina, postoje dobri argumenti za reći i da je jedan od najvećih villaina u igricama, ne samo da je osudio čovječanstvo na vječnu muku već se posrao na sve što je Ellie željela i osjećala i onda joj nastavio lagati. Da je priča ispričana iz bilo kojeg drugog kuta Joel bi bio negativac. Ali nije i Joel nam je svima prirasao srcu. I u tome je bila veličina originala.
Nastavak nije bio ništa lakši. Postepeno gledanje Ellie kako izgubljeno i slijepo traži način da oprosti Joelu, ali ponajviše sebi i istovremeno sve više i više luta u mrak. Teško i zahtjevno je bilo igrati i gledati odluke s kojima se sve više ne slažeš i koje su mogle voditi u samo veću muku. Ellie se polako iz svoje emocionalne nemoći pretvarala u villaina. A onda je stigla polovica igre i switch. Prvih nekoliko sati s Abby je bilo emocionalno najzahtjevnije igranje u životu. Iako mi je bilo jasno što time žele postići svejedno nisam htio igrati. Osjećao sam se iznerviran, bilo mi je naporno, nakon kojeg sata morao sam otići odspavati i odgoditi daljnje igranje za sutra. Ali tad se priča nastavila i osjećaj iritacije zamijenilo je razumijevanje i na kraju simpatija. Ovo nije bila samo priča o Ellie. Ovo je bila priča i o Abby. I o Dini, Owenu, Levu i još nizu likova koji su u ovom surovom svijetu naletjeli jedni na druge i čije su odluke izravno utjecale dobro ili loše na ostale. Svaka odluka je imala posljedicu i mi smo ih u tome pratili.
Kraj je još jedan dio oko kojeg se vode velike polemike, ali i on je bio najlogičniji s obzirom na sve što smo gledali. Ellie nije sociopat, svako ubojstvo koje je počinila bilo iz samoobrane, bilo iz bijesa i nekontrole imalo je posljedicu na nju i mi smo to sve vidjeli. Okolnosti u kojima je došlo do posljednjeg susreta s Abby bile su izrazito važne da konačno prekine krug nasilja i ne izgubi i zadnji dio svoje ljudskosti. Ova igra me držala na rubu stolice 30 sati sa znojnim dlanovima kao nijedan drugi dio umjetnosti. Ali još bitnije natjerala me da razmišljam o tome što radim, što i zašto rade likovi na ekranu iz svih perspektiva i konstantno je mijenjalo percepcije koje sam stvorio nekoliko sati prije. Bez imalo kompromisa ispričali su priču koju su oni htjeli ispričati i izbacili sve iz komfor zona i naučenih obrazaca razmišljanja i osjećanja koje nude video igre. Kao svaka velika umjetnost. U tome je veličina Part II.
Nakon što sam završio svoje igranje, cura je uzela kontroler, prebacila na svoj profil i prošla igricu, a ja sam ju gledao i tako dodatno učvrstio dojmove. Part II je jedna od najboljih video igara ikad napravljenih, osobno meni broj 1, i njezin utjecaj ćemo gledati još desetke godina na buduće igre.
Pročitao sam cijeli ovaj thread, mislio se osvrnuti na neke stvari, ali realno nema smisla. U svijetu gdje je kodriceps zarazio čovjeka i pretvorio ga u zombije koji bacaju dimne zombi bombe koje si izvade iz dupeta predbacivati igri da nije realno što Abby ima mišiće je, nek se ne ljuti niko, ali idiotarija, a ne kritika. A toga ima još, ali stvarno nebi. Ne mogu ne primijetiti najveću ironiju iz svega ovoga, dobili smo priču koliko destruktivna može biti želja za osvetom, strah od samoće i zanemarivanje empatije prema drugima, da bi dobili jedan od najtoksičnijih diskursa ikad. Šteta. Znam da nije sve za svakoga, ima i dan danas ljudi koji ne vole i ne shvaćaju recimo Kubrickovu Odiseju ili Tarkovskovog Stalkera, ali jedno je reći da ti nešto nije sjelo, a drugo je pisati da je igra smeće i kidati diskove. Šteta.
