The Legend of Heroes

Legendary_Hero

Tehnički, možeš ali na Trailse gledaj kao na serijal knjiga. Kako, recimo, ne bi krenuo ASOIAF od, ne znam, Oluje Mačeva, tako ne bi trebao ni Trailse krenuti od Daybreaka.

Falit će ti jako puno priče, konteksta, brdo pojmova, organizacija i na koji način funkcioniraju. Imat ćeš jako puno rupa, posebno od Daybreaka koji se poprilično specifično baca u koštac sa spomenutim stvarima. Cold Steel je, za mene barem, zadnja polazišna točka iako još uvijek vjerujem da je jedino ispravno početi sa Sky. Priča se gradi polako i, zapravo, ispočetka.

Najbolje je proći svih 5 igara smještenih u Ereboniji, to će ti koliko toliko izgraditi nekakav temelj za dalje.

foggy

Reverie daje temelj za Kuro. Više je uvertira u Calvard negoli kraj Erebonije, barem za mene.

Iskreno, meni je Reverie nekoliko stepenica bolji od Cold Steel jer dovodi nekolicinu novih likova koji su mi u startu bili vrhunski i veliki su odmak od one dosadne, ustaljene formule Erebonijske pa čak i Crossbell ekipe. Da sam još jednom vidio jebenog Lloyda kako sa rukom na srcu doživljava orgazam pričajući o jebenom Crossbellu, razbio bi tv.

Ima jedna scena koja je ključna za stvari u Calvardu.

Realno možeš čak i bez toga, ali ovako daje puno snažniji kontekst.

"What's that behind you?"

Gotovo je… danas sam završio Kai no Kiseki. U jednom dahu, bez pauze, a gotovo i bez ručka.

Uopće ne znam kako započeti sve ovo. Ima toliko stvari koje bih volio napisati, podijeliti razmišljanja i teorije ali… nema smisla. Zašto pitate se? Prvi je razlog krajnje očit, spoileri. Naravno, niti ne pomišljam nekome od vas uništiti iskustvo, taj jedinstveni trenutak otkrivanja tajni, lupanja rukom o glavu uz misao "Kako mi je to promaklo?!". Drugi je razlog malo drugačiji i proizlazi iz moje vlastite bahatosti potaknutom dugogodišnjim igranjem ovog serijala. Ako me Kai nečemu podučio, onda je to činjenica da nikada (ali ama baš nikada) ne vjerujem trailerima, a još manje, vlastitim samodopadnim teorijama. Kai priča priču, Kai vodi kroz svoju priču, on povlači igrača za nos, iskrivljuje stvarnu sliku, laže - Kai je okrutna igra.

Volio bih napisati štivo o priči, ali, kako to već znate, vezuje se direktno na prethodnike. Ipak, moram podijeliti s vama barem mali djelić moga oduševljenja ovom igrom. Kai no Kiseki je apsolutni vrhunac serijala i narativni masterpiece. Znam da se ta riječ danas olako razbacuje u bespuću interneta ali samo ću vam reći da me igra toliko vješto uvukla u svoju mrežu i da sam još uvijek, pišući ovo, pod dojmom onoga čemu sam svjedočio. Često mi se, vidjevši što se događa, znalo dogoditi da se sjetim samog početka serijala. Jednostavno se nisam mogao oteti dojmu o nesrazmjeru atmosfere između prve Sky igre i svega što je zadesilo Calvard. Pisao sam već o tome kako su jasno znali što rade od samog početka rada na serijalu ali nekako uvijek iznova ostanem osupnut količinom detalja koji su utkani u ovaj serijal. Jasno, već je Sky Second Chapter pokazao da misle stvoriti kompleksnu priču, no međutim, dvadeset godina kasnije Kai to potvrđuje. Serijal još uvijek raste i tek treba zauzeti svoj pravi oblik.

Daybreak je već predstavio noir atmosferu, tu notu istraživanja i razrješavanja slučajeva nalik na pravi krimi roman. Taj se detalj raznosio kroz prvu a prelio se čak i u drugu igru. Kai ne kaska za prethodnicima na tome polju, no vješto dodaje jedan novi element oko kojeg je serijal vješto isprepleo svoje niti. Na moje veliko oduševljenje mogu reći kako je Kai svesrdno prigrlio apsolutno svaki SF element koji je serijal kroz ovaj dugi niz godina vješto predstavljao. Pisao sam već o tome koliko mi fali SF JRPG igara pa sam ostao zapanjen onime što je igra predstavila.

Igra započinje izuzetno sporo, što je uvijek znak da će u jednom trenu priča eksplodirati. Priča se gradi polako, vješto slažući svaku kockicu na njezino mjesto, baš kako i priliči vrsnim majstorima iz Falcoma. Ona raste i razvija se, dosežući gotovo apstraktne visine a tada eskalira u apsolutnom emotivnom vrhuncu koji dolazi kao nagrada za sve sate "bačene" na ovu igru. Znate onaj osjećaj kada krenete u final dungeon, čujete temu, ona se ne mijenja tijekom borbe… hype raste a vi još uvijek ne znate što se događa. Previše smo puta bili na toj poziciji. Znate da dolazi kraj ali niste spremni. Eh, upravo taj osjećaj ova igra još više pojačava. Posljednje dionice igre su apsolutna čarolija pričanja i definitivni emotivni vrhunac serijala. Kada začujete prve taktove final dungeon teme, kada čujete kako se razvija, kako se emocija prelijeva… Tako očarani stojite na mjestu i shvatite da, usprkos svojoj ljepoti, ta melodija u sebi skriva nešto posve drugo. Tada nastupa adrenalin, pomičete se na kraj stolca, nervozno tresući nogom… shvatite da sat otkucava a vi ste u utrci s vremenom. Usred nečega većeg od života, ponukani nečime posve običnim, posve ljudskim - emocijom.

Igru krasi izuzetno snažna postava likova, od glavne ekipe preko sporednih NPC likova do kompleksnih negativaca. Kai jasno pokazuje (nešto što su prethodnici već ustvrdili) da većinu stvari u ovom serijalu pokreću interesi. Bilo politički, ekonomski ili znanstveni. Ta posvećenost detaljima dok se priča glavna priča je nešto po čemu je serijal poseban.

Connect eventi su, ponovo, jako dobro razrađeni. Ima ih svakojakih, od poprilično bazičnih i općenitih do detaljnih priča unutar priče. Neki jako lijepo grade lore i dodaju kontekst nekim elementima glavne priče. Neki su pak veliki throwback na neka prošla Trails vremena i zahtijevaju poznavanje lorea i likova iz prethodnika, sve u svrhu toga da doživimo najbolje iskustvo. Ima toliko stvari koje su me oduševile, malih stvari, o kojima bih volio pisati ali ostavit ću vam da ih sami otkrijete i uživate u njima, barem djelić onoga koliko sam ja uživao.

Kako godine prolaze to sve više uživam u trenucima u kojima igra posveti svoju pažnju sporednim stvarima te nam omogući uvid u svijet kojim se krećemo. Na taj način on postaje živ a mi bivamo nagrađeni detaljima koji možda nisu biti za glavnu priču, ali grade izuzetno bogat svijet. Tek sam igrajući Kai shvatio koliko vremena likovi provedu razgovarajući o hrani. O sastojcima nekog jela, od kuda potječu, koliko je godina bila rodna (ako nije, proizvođači će imati manjak), neka jela su specifična za određene lokacije, neka nose svoju priču, neka su dio lokalnih legendi. I ne samo to, sudar kultura na društvenom nivou, razilaženje u mišljenjima, neshvaćanje kulturoloških razlika neke skupine. Sve to je plasira ovaj serijal na razinu o kojoj mnogi drugi devovi mogu samo sanjati.

S tehničke strane igra se izvodi apsolutno savršeno. Primijetio sam nekoliko bizarnih bugova za koje ne mogu otvoreno okriviti "big bad CLE" jer u mnogo slučajeva brzinski sklepani patch malo razmrda igru (o tome nešto kasnije). Igra leti u super stabilnih 60FPS-a, učitavanja su normalna a combat responzivan u sekundu. Ponavljam to već godinama, ali ponavljat ću koliko god je potrebno, mnogi bi se devovi mogli ugledati na Falcom. Ovako konzistentan niz kvalitetnih naslova nema mnogo studija, a serijal se konstantno i kontinuirano razvija. Ubačene su nove mehanike kako u akcijski tako i u turn based combat. Trebalo mi je neko (kratko vrijeme) da naučim kako što aktivirati i da mi prsti nauče ali jednom kada je sjelo, uživao sam u svakom djeliću sekunde provedenom u ovoj igri.

Borba je nešto najbolje što je žanr doživio. I koliko vidim po Metaphoru, i drugi devodi su uskočili u taj vrtlog. Ovakva borba je apsolutna revolucija žanra i svakako pozdravljam nove pothvate na tom području. Taj potpuno nesputani prijelaz između akcijskog i turn based combata je izuzetno zadovoljavajući. Spajajući dva potpuno suprotna pristupa borbi u jednu smislenu cjelinu je nešto na što ne nailazimo često i svakako ga treba cijeniti.

Što se tiče samog MTL patcha, prvo pozitivno. Ostao sam ugodno iznenađen kvalitetom istoga. Na trenutke nisam mogao vjerovati da nešto tako kvalitetno dolazi od AI. A zatim, zaslijepljen time, ostao sam paf koliko su neke stvari bizarno smiješno prevedene. Najveći problem su interpunkcijski znakovi (ima jako puno upitnika umjesto točke), također ima velikih problema sa rodovima i zamjenicama. Nekada čak rečenica krene dobro (krene sa he završi na she). Brat često biva sestra a najveći problem je izbio kada je wife postala daughter, husband dad… Pa onda tata vodi kćerku na romantičnu večeru… oh my Aidios…

No međutim, jako sam zadovoljan prijevodom. 90% vremena je točno, nisam morao čupati kontekst iz rečenica i slagati neki polu prijevod sebi u glavi. ZA razliku od Daybreak 2 MTL-a, ovo je apsolutno odlično.

Eh sada… patch je sklepan brzo, uz minimalno testiranja što je uzrokovalo nekoliko gadnih bugova. Dva side questa mi nisu radila (jedan me posebno pogodio jer nisam ženi mogao naći mačku). Prije prvog update Connect eventi nisu radili a jednom me čak soft lockalo kod tutoriala. Na svu sreću, main story je radio vrhunski pa sam iz svega izašao jeko sretan. Primijetio sam nekoliko grafičkih bugova i… nelogičnosti u nekim (side content) scenama. Eh da, u zadnjoj dionici igre zvuk efekata u animacijama nije radio (glazba i glasovi jesu) no međutim, to je mala cijena koju sam lako platio.

Htio bih odvojiti još jedan tren i navesti nešto što me posve oduševilo. U Ys temi sam napisao kako je Nordics jako cinematic iskustvo… Kai je još genijalniji po tom pitanju. Koreografija borbe u animacijama graniči sa nekim ludilom koje možemo vidjeti u animeu. A zadnje dionica igra… apsolutni spektakl vizuala, konstantna izmjena između borbenih stilova, tranzicija između animacija i gameplaya… sve to uz apsolutno savršenstvo soundtracka. Mislim da je sa Kai Falcom napokon dosegnuo razinu koju su oduvijek željeli. Ono što su ponudili u ovoj igri graniči sa ludilom pa vjerujem da ono što planiraju ponuditi u budućnosti može biti samo bolje.

Što se tiče soundtracka, odslušao sam ga još prošle godine (vješto izbjegavajući spoilere) i bio sam oduševljen, soundtrack 2024. godine. Staviti svaku skladbu u kontekst priče je nešto posve drugo, muzika tako dobiva sasvim novi smisao, sasvim novu razinu. Emocija prši iz svake pore ove igre, pružajući iskustvo koje nitko ne može kopirati.

Već godinama pratim serijal, odigrao sam sve što je u ponudi (neke naslove i više puta) i još uvijek se ne mogu načuditi koliko se serijal brzo razvija. Ne samo pričom već i sa tehničke strane. Naravno, to su još uvijek grafički tek prosječne igre, no igre imaju prvoklasni art. Gradovi i sve lokacije djeluju živo, imaju svoja obilježja, svoju kulturu, običaje stoga, usprkos vizualnoj prosječnosti, lokacije nisu lišene maštovitosti i detalja koje mnoge moderne igre nemaju. Grafička prosječnost je i najveća boljka serijala ali jedan vrlo lak kompromis koji sam u bilo koje trenu spreman platiti za kontinuiranu kvalitetu koju Falcom zadržava već godinama.

U svom sam dugogodišnjem gaming stažu odlučio krenuti na jedan posve suludi quest (main quest, molit ću vas) i odlučio naći savršenu anime igru. Znate, igru koja djeluje kao interaktivni anime. Ta me ideja oduševljavala godinama i dugo sam vjerovao da sam je napokon našao. Prije nekoliko godina sam odigrao Scaret Nexus. Bio sam oduševljen, "Napokon je imam." pomislih. Naivno, lišeno pameti i logike. Ne znajući koliko sam u krivu… Sada se sigurno pitate što mi je i o čemu uopće pričam… Molio bih vas još koji trenutak vaše pažnje. Scarlet Nexus svakako jest prvoklasna igra, ali nažalost, već godinama ispod radara mi je prolazio serijal koji toliko volim, u kojem toliko uživam i koji je toliko anime. U svom naletu obične ljudske gluposti sam ga bacio u neki mračni kutak svoga uma i potpuno ga zanemario.

Stoga, sada ispravljam pogrešku. Kai no Kiseki je ultimativna anime igra, a Trailsi su najkompleksniji serijal gamig industrije.