Fenix slažem se s ovim kaj si napisao. Pogotovo ovaj dio vezan za kad te sjebe psiha da se iz toga treba izvući na neki način. Imao sam prije 3 i pol godine jednu dosta tešku situaciju koja je trajala vrlo kratko i na svu sreću dobro završila no psihički me fino prodrmala. No navedena situacija je ostavila psihičkog traga jer da se drugačije odigrala ne znam što bi bilo. Prije toga sam dosta izlazio, pušio, preko vikenda znao popiti iako sam već vježbao u teretani. Kad se sve izdešavalo jednostavno mi teretana nije bila dovoljna već mi je trebao nekakav ispušni ventil gdje ću mozak dovest u takvo stanje da ne razmišlja o ičemu. I tako sam krenuo s trčanjem. Bio je srpanj, temperature 30+ i s obzirom na dotadašnji način života ne znam kako sam to prvo trčanje preživio, jebo me pas. No onda je lagano krenulo i pretvorilo se u neku vrstu zdrave ovisnosti. Odonda više ne pušim (ako sam zapilo jednom u par mjeseci cigaretu-dvije, ništa posebno) i alkohol isto skoro ništa. Čak sam i prehranu koliko-toliko doveo u red. Uglavnom, shvatio sam da mi je to najbolji ispušni ventil, pomaže bolje od bilo kojih tabelta za depresiju i ankisioznost i kad sam pod stresom ili sjeban radi nečeg samo odem trčati i trčim do one razine gdje moram razmišljati samo o disanju i tu dolazim do faze gdje se mozak i glava čiste jer ti napor ne dozvoljava da razmišljaš o ičem drugom. A nakon trčanja sam preporođen, negativa je isparila s kilometrima.
Naravno, ne trebaju sad svi trčati već to govorim na način da se čovjek treba zaokupiti nečime što smatra toliko interesantnim i pozitivnim da mu zaokupi misli do te mjere da se mozak makne od negative.
