Fico Traži se puno ljudi, traži se i juniora, ali se traže juniori s iskustvom. Nećeš dobiti iskustvo ako ne kreneš uz faks masno raditi i van njega kako bi ulovio neku praksu i onda posao. Normalizira se manjak sna i nezdrav način života kako bi se ostvarila plaća oko koje ne preživljavaš, nego živiš pa si možeš priuštiti i izlete i restorane i bicikle i svašta što bi moglo promijeniti rutinu.
Ja sam već stari konj ovdje, no realno, "junior sa iskustvom" traži se… valjda oduvijek (koliko god cijeli pojam bio oksimoron). Također sam završio studij uz puno radno vrijeme i bilo mi je nekako normalno odmah grabiti neke projekte da dobijem bilo kakvo iskustvo koje će mi olakšati zaposlenje. Sjećam se da sam prvi konkretan posao putem ugovora o radu (ako ne računam freelancing / rad putem studentskih ugovora / ugovori o djelu) dobio u jeku najveće moguće recesije dok posla nije bilo praktički nigdje. Današnja ekipa koja završava fakultete živi i radi u okruženju gdje se poslodavci doslovce tuku za radnike. Tržište je skroz drugačije, keša je zadnjih godina bilo i previše u opticaju (što od EU projekata, što helikopterska lova od države) i čovjek se zbilja nije trebao nešto specijalno truditi da se zaposli. Mladi zapravo nemaju pojma što to znači kada posla nema. Nadam se da to nikada neće ni doživjeti.
Bojim se doduše što će biti ako se dogodi veća recesija i situacija se opet posve okrene. Sve više primjećujem da mladi ne znaju razmišljati svojom glavom (kako bi se reklo, "ne znaju se okrenuti oko sebe"), žele sve dobiti servirano na pladnju i traže valjda svaku izliku da problem s kojim se suoče riješe na način: a/ ne znam, nisam radio to b/ to nije moj problem, neka ga riješe u xyz odjelu. Neću ni ulaziti u uvjerenje koncepta života gdje osoba ima super povlastice, veliku plaću i 0 odgovornosti. Ne čudi me onda pojava takvih realno toksičnih radnih kultura gdje poslodavci pokušavaju kako znaju napraviti neko okruženje gdje će se posao napraviti, iako dugoročno sebi i drugima rade veliku štetu.
Ja sam apsolutno protiv modela življenja život = posao, ljude u firmi uvijek tjeramo doma čim im završi radno vrijeme. Ne gnjavim nikoga za vikende / slobodno vrijeme, ako je neki problem, sam ga riješim. Ako moramo riješavati stvari van radnog vremena tako da ljude maltetiram, nisam dobro organizirao posao (moj zajeb).
U ovih 15 godina cca koliko radim, došao sam do životne faze da živim u svojem stanu, imam tvrtku s boljom polovicom koja zapošljava 8-ero ljudi, čekam prvo dijete i hvala svemiru više-manje sam zdrav. Pronašao sam neke nove motivacije u životu, družim se više nego ikada prije i sve je to došlo zbog velikog ulaganja u vlastito znanje, u odnose s ljudima i zbog vjere u vlastite sposobnosti. Apsolutno sam se napatio (trpili je apsolutno sve), napatit ću se i dalje, no na kraju vrijedi jer znam da sve što imam mi nitko nije ništa poklonio u životu. Mislim da se paradigma življenja jako mijenja kada čovjek ima jasne ciljeve gdje želi doći, dok radi posao koji ga ispunjava i dok osvjesti da je sve u njegovim rukama. Ako ti ne odgovara posao, promijeniš ga. Ako nisi zadovoljan zanimanjem kojeg radiš, napraviš prekvalifikaciju. Ako imaš rupe u znanju, središ ih kroz dodatno obrazovanje. Ako se ne možeš nositi sa sranjima u životu, potražiš pomoć psihologa. Ako sumnjaš na kroničnu bolest koja te ograničava, prestaneš se praviti lud i ponosan, odeš doktoru, uzimaš terapiju i središ sranje. Ako ti ne odgovara kultura življenja u državi, promijeniš državu, čemu se ograničavati na ovih 56000 kvadratnih kilometara.
Mislim da danas treba kudikamo više akcije, a manje kuknjave. Tako da podržavam sve što weky kaže - izađite iz jebenog stana / sobe, počnite živjeti. U protivnom će uvijek netko drugi biti kriv. Čak dok je i sustav u banani, treba izaći na izbore i dati do znanja da je u banani. I sam biti primjer drugima da se može bolje i drugačije.
Disclaimer: ovo nema veze direktno s tobom Fico, samo si mi izvukao rečenice van 😃
