StarFox_N Zapravo se sa svime slažem. Odnosno, rekao bih da je Fenixova nijansa malo više na tom tragu. Ako radiš ono što želiš i ako tebe osobno to ispunjava, onda nije potrošeno vrijeme. Nekome će to biti knjiga, nekome igre, nekome izlasci. I sve to u potpunosti stoji, treba se nekako micati od svakodnevnog stresa i svime baratati da ne uđeš u kolotečinu.
Međutim.
Ne mogu govoriti kako je prije bilo odrastati, no mogu na primjeru sebe i još nekih prijatelja i poznanika govoriti o ulasku u IT. Uskoro će tri godine kako paralelno radim (bit će dvije od te tri godine kako je puno radno vrijeme) i studiram. Studij se provodi poslije radnog vremena i predavanja su obavezna. Ne moraš ih pratiti jer su bila online, ali moraš se pravovremeno prikopčati, isključiti, popratiti ako bude promjena jer su neki profesori apsolutno kontra pisanih obavijesti, tako da moraš sjediti. Onda na to nadodaš da je svaki kolegij imao svoj seminar s teorijskim i praktičnim dijelom i mnogi od njih su imali rad u timovima, tako da se koordiniraš s još ljudi koji žive isto kao ti. Ne možeš raditi na tim seminarima kroz tjedan jer su predavanja od ponedjeljka do petka u terminu od 17 do 21. Subotom je predavanje od 9 do 13, a onda imaš vikend za apsolutno ništa jer odmora nema, mora se raditi za faks. U takvim trenucima izlasci, izleti i eksperimentiranje s restoranima i novim iskustvima jednostavno postane ogroman vremenski izazov koji ostavlja trag na već iscrpljenoj energiji. Igranje igara ili gledanje serija je jednostavnije od izlaska van i omogućava da više toga ubaciš u mali vremenski okvir. Treba nadodati i da smo imali dvije godine sranja s COVID-om zbog kojeg sam zavidio onima koji žive u manjim sredinama.
Sada, znam da nije svakome tako, ali ne moramo ostati na temi fakulteta i rada. Neki ljudi rade apsolutno iscrpljujuć posao koji ih fizički dokrajči. Nekada čak i psihički, pogotovo ako rade licem o lice s klijentima (njih mi bude najviše žao jer znam kako je raditi s mušterijama). Dođeš doma i jednostavno nema energije, a na posao se mora ići jer se mora nekako preživjeti, ne može se ne raditi. Znam za brata da je skoro dvije godine radio i fizički i psihički toliko iscrpljujuć posao jer je tek došao u Njemačku. Nedavno se prebacio na novi posao koji odgovara njegovoj struci i preporodio se. Prije bi pred TV-om zaspao u 8 navečer, sada nakon posla sa ženom ide biciklirati jer ima energije i gušt mu je otići na zrak i rekreaciju.
Ovo što govoriš definitivno stoji i jako je dobar savjet za one koji si to mogu priuštiti. Nažalost, za puno ljudi je to luksuz zbog sve prisutnije toksičnosti radne kulture koja, ako se ne izdrkava direktno, često manipulira indirektno opisivanjem firme kao familije i određenim kultovskim mentalitetom kojim se normalizira umiranje na poslu i podiže grižnja savjesti ako slučajno ne odradiš sve što jesi i nisi mogao.
Ako netko može napraviti ovo što ti pišeš, mislim da bi apsolutno morali. Čisto da si malo počiste glavu i čišće razmišljaju. Onda se trebaju pomiriti s time da ima jako puno sranja u načinu života koji nam se usadio i predstavio kao normala. Nakon toga se potencijalno može raditi na tome da se takve prakse promijene.
Nažalost, taj ulazak u kolotečinu događa se u sve ranijoj dobi. Gore se baš povela rasprava oko zapošljavanja juniora u IT-u i dosta napisanog stoji. Traži se puno ljudi, traži se i juniora, ali se traže juniori s iskustvom. Nećeš dobiti iskustvo ako ne kreneš uz faks masno raditi i van njega kako bi ulovio neku praksu i onda posao. Normalizira se manjak sna i nezdrav način života kako bi se ostvarila plaća oko koje ne preživljavaš, nego živiš pa si možeš priuštiti i izlete i restorane i bicikle i svašta što bi moglo promijeniti rutinu.
