Možda će se činiti malo bezveze, ali najiskrenije FF VII Rebirth. Tačno se svaki dan veselim kada se riješim posla i obaveza da se izgubim u tom svijetu, ODAVNO nisam neku igrao, a da mi nije osmijeh bio stalno od uha do uha. Imam 40h već, a možda sam trećinu prešao. Čak ni ne koristim fast travel, a i Chocobo rijetko, sve na nogama i to nekad samo se divim pogledu. Čak negdje sam mislim resetirao sejv na 2-3h ranije kako bih ponovo neku sekciju iskusio. Već sad osjećam nelagodu znajući da će doći kraj ove igre, ali uopšte pri tome ne želim da žurim samo da dođem do kraja.
Život mi je već duže vrijeme ionako shit, ali ova igra uspije izvući da se barem na trenutke osjećam kao da sam dijete s početka 2000'ih, kada mi je pogled na svijet bio puno jednostavniji.