ovo cu napisati je cisto moje iskustvo i vidjenje nekih segmenata i stvari ove igre nakon 55h igarnja. to nuzno nije kritika i ne trebate ju smatrati kao takvu, iako i mozete jer meni osobno ulazi u sferu kritiziranja tako sto mi neke od njih direktno utjece na kvalitetu iskustva.
dakle dotakao bih se samog dizajna igre pa cu poceti odmah sa open worldom. naime kad cujemo open world odmah nam prvo na pada velika mapa i mogucnost odlazenja na bilo koju stranu i stvaranja vlastitog nelinearnog iskustva sto u elden ringu svakako mogu, ali i ne mogu. a zasto ne mogu i mogu u isto vrijeme? pa mogu jer te igra tehnicki ne sprijecava da odes odmah na jug, sjever, zapad ili istok, nema nekih specijalnih vrata, bossa, zagoneteke ili neceg treceg da te sprijeci (iako sam cuo da za neke posebne dijelove mape treba, no necu u to ulaziti sada)
no igra me sprijecava svojim losim balansiranjem protivnika razbacanih po podrucjima. zasto je to lose? nuzno nije, ali mene smeta iz nekoliko razloga.
jedan od njih je taj da ako ti je namjera da ljudi istrazuju i da nemaju isto iskustvo, onda moras balansirati area tako da cim predjem npr istocni most ne poginem od obicnog protivnika nakon jednog ili dva udarca. ok ajmo probati na jug, hmmmm, nece ici, prvo moras dobro izgrindati u pocetnoj area pa ces onda moci eventualnog prvog story bossa rjesiti i onda mozda malo na jug ili sjever. Ali sto ako ustrajes i stvarno uspijes rijesiti neke od jacih protivnika na putu nebi li nakon 30ak sati grind otisao nekim drugim redosljedom sa pricom? pa jebiga doci ces do bossa koje je bez eksploita, interneta ili jos 20o satnog grinda nemoguce preci i shvatiti ces da ipak moras dosta linearno rjesavati story bosseve i areas.
to nije iskustvo koje sam npr imao sa Breath of the Wild.
to je iskustvo koje sam npr imao sa Witcher 3, ali, veliko ali, witcher 3 postavlja pravila na samom pocetku, sto u narativnom smislu, sto u vidu questova koji ti govore dali si spreman za njihov podhvat.
u witcher 3 je taj grind skriven iza fantasticne price koja te tjera na i igranje, likova i side misija, contractsa koje tako teku da je grind nevidljiv.
u elden ringu se on osjeti, osjeti se na nacin da hodam livadama i ubijam jedne te iste protivnike nebi li skupio dovoljno xp za level up, tumaram preslicnim katakombama na kraju kojih me ceka u ranijoj katakombi potroseni boss fight kojeg cu na gotovo isti nacin pobjediti.
zatim shvatis da si dovoljno jak i odlucis se okomiti na story bossa koji je unikatan i svladas ga, ali odmah iduci ce biti toliko jak da te ceka ista repeticija ponovo i ponovo. da, ljepo je otkrivati nova mjesta, nove protivnike i npc-eve, ali ipak to ne mitigira sve probleme koji kulminiraju tako sto skoro sve rjesavas brute force-om jer je patern toliko poznat jos od demon's soulsa da mi jednostavno ne predstavlja nikakav novi mehanicki izazov kao kad je dosao BB, a pogotovo sekiro, nego je demon's souls/dark souls type of "udri mujo u sargije" dok hp ne padne na 0, a ako sporo pada, znaci da je vrijeme za grind ili umiranje sat vremena dok uz malo srece i cheesa ne savladas bossa i to bi mi kao trebalo davati osjecaj uspjeha, a meni daje osjecaj "fala bogu gotovo je", a taj osjecaj ne zelim imati, pogotovo ne u fromovoj igri.
poanta je da ja mozda ne zelim vise nakon 55h ici po katakombama, levelirati se do levela 200 i boriti se trash mobovima koji i nisu neki izazov nego izvor xp-a, vec hocu zgotoviti pricu, ali osim ako nisam fensi ili miro to nije moguce. nije moguce jer je igra lose balansirana. za one koji zele utuci 200h i izazov i do 200tog levela, stavi opcionalne teske, giga teske, bosseve, ali nemoj mi story progression zakljucati iza grinda (moram ga tako zvati).
poanta je ovakvih open world igara (koje ocito mnoge stvari crpe iz zelde zadnje) da mi das slobodu, slobodu da idem gdje hocu, kada hocu i koliko hocu, a ne mi lazno davati osjecaj slobode, a poprilicno me linearno vodis kroz story.
na primjer u BotW sam prvo rjesio vodenog titana, pa pticu pa ovog pa onog, moj kolega je sasvim drugi redosljed imao, a jedan je nakon dva titana vec osao na main bossa, koji je, da, bio tezak, ali i dalje fer i moguc za pobjediti jer ti statsi ne smetaju i ne neomogucavaju to.
bloodbornoe i dark souls to rade drugacije. to su open ended/metroid like games koje te prakticki striktno vode kroz igru, iako imas osjecaj slobode do neke granice, koje su maestralno povezane u cjelinu. dogadja se i tu da mozes otici na bossa koji je jaci i da ces otici rjesiti nekog drugog prije, ali nikada nisam imao osjecaj da moram grindat i da sam otisao u krivom smjeru. nisam imao osjecaj ni da moram levelirati do level 150 da bih zavrsio igru.
naravno ja volim vise linearniji pristup, ali kada mi nameces da je "open world idi gdje hoces" onda za mene mora biti botw type of open world.
ne pomaze ni da je meni combat bolji u bb i sekiru kao i bossevi do sada. zapravo moram reci da mi elden ring ne radi gotovo nista bolje od ove dvije spomenute igre. ono sto radi bolje je vjerojatno scope, koji ipak gubi svoje cari nakon odredjenog vremena.
naravno ovo moze biti i zasicenje proizaslo iz fromove formule koje mi je prepoznata. sekiro mi je bio svjez i drugaciji, donekle i bb, ali ovo nije, ni settingom, ni combatom, ali ni open world exploringom jer nije prva igra koja to radi (je prva fromova), a osobno ne radi mi ni to najbolje.
i dalje fantasticna igra koja nije kriva sto ja imam, opcenito, pod povecalom open world igre, a posebice ako su rpg i traju milijardu sati.
kada i ako predjem igru, dati cu konacni sud vrlo sazeto i mozda rankirati neke od fromovih igara, a do tada ne zelim vise nista govoriti jer mozda me jos i nesto iznenadi i promijeni malo misljenje.
