Kao što rekoh, Elden Ring mi je prva From Software igra.
Nakon prvih 20ak sati mislim da bez problema mogu reći da je ovo iskustvo do sad nešto što nisam očekivao, a bogami ni mislio da je moguće nakon valjda 25 godina igranja igrica. Jebeno sanjam igru i kako igram. Nakon prvih desetak sati i upornog cuclanja penisa na svakom ćošku bilo me strah da nemam ni živce ni potrebni skill za nešto ovako, razlozi zašto sam i izbjegavao njihove igre. E al sad nakon što sam malo izgradio build, muscle memory iz Horizona zaboravio, pohvatao sve pizdarije koje mi baca u facu - kako se bolesno igra otvorila. I ne mislim samo na pičkasto šuljanje i trčanje koje je zamijenilo u šprintu zaletavanje ravno u glavu svakoj abominaciji koju su ti ludi japanci napravili. Dizajn svijeta i mape, količina informacija koje dobiješ, odnosno ne dobiješ, koncept otkrivanja pa svega - ludilo koja uživancija je svaki discovery, svaki fajt, svaka pobjeda. Pobijedio si jer si jebeno zaslužio pobijediti i osjećaj poslije je nemjerljiv. Kao što mi je The Last of Us serijal pokvario sve linearne story driven igre, ovo će mi pokvariti open world igre. Sama pomisao na one ubisoft markere, pa i desnu gljivu kod Horizona me tjera na riganje.
Od prvog dana slušam i čitam o Margit. Igram i igram i nikako da dođem do tog prvog bossa kojeg kao 50% ljudi još nije prošlo i ništa mi nije jasno. Počistim Raya Lucaria Akademiju, otvorim si četvrti put mapu i nema tog seronje još. I onda skužim da sam na početku izignorirao taj cijeli dvorac jer me naživcirao onaj archer na ulazu i da sam to zaobišao. I dođem do njega i u prvom pokušaju bez da me taknuo ga rastavim na proste faktore. Bit će ovo vrhunskih sljedećih mjesec dana.
