Bez velikih iznenađenja. Rukomet je sport koji strmoglavo ide prema dolje i koji je sve slabije praćen. Francuzi su velikani koji se bore na svakom natjecanju za medalju, a koliko ih je briga za to pokazuju njihove nacionalne brojke koje ukazuju da se u zadnjih nekoliko godina više gleda džudo i konjičko jahanje od rukometa. Situacija nije drugačija u Hrvatskoj. Dvorane su prazne, i to ne samo na klupskoj razini. Sjećate li se da je 2018. bio rukometni Euro u Hrvatskoj? Na utakmici za 5. mjesto Hrvatske i Češke u Areni je bilo 3,500 ljudi. Manje nego li kad u Domu sportova nastupaju Kuzma i Shaka Zulu. Na svjetskoj i europskoj razini organizacije uništavaju sport putem nejasnih sudačkih odredbi, promocije kriminalnih pravila i sudaca i održavanja sporta u srednjem vijeku pri čemu rukometna utakmica danas i ona prije 20 godina izgledaju isto izuzev pravila o dodatnom igraču bez golmana. Izostanak taktičkih presedana je također napravio svoje.
Kada se preselimo u Hrvatsku, situacija je sve to + još gore. Centraliziranje sporta je napravilo svoje i jednostavno ne postoji dovoljna konkurentnost koja forsira određeni klub da bude bolji. Nadodajmo na to i da je igračima prešutno i rečeno kako neće biti pod tolikim povećalom ako odu direkt van prije nego li dođu u metropolu, Gobac i dalje vrši svoju samovolju i ne postoji apsolutno nitko tko ga može zaustaviti, a u međuvremenu se PPD bruka po Ligi Prvaka kao najgora ekipa.
Jedino što drži rukomet na životu je komentiranje svakog siječnja je li uopće to i dalje sport vrijedan praćenja. Ne čudi da ga na Sofi i ostalim aplikacijama nalazim pored pikada i esportsa, a na kladioničarskim ponudama na zadnjim stranicama.
