Pa kak sad ispada da je igra karina od ovce?
Da ovo ne postane činjenica, a sto puta ponovljena stvar - pravilo; moram reagirati. (: S obzirom da je Soul napisao osvrt koji je totalna suprotnost u odnosu na mišljenje nekolicine forumaša u ovom topicu, a čije mišljenje osobno i sam dijelim, smatram da imamo podlogu za neko argumentirano diskutiranje.
Dobro je kolega K. rekao , nije to igra za svakoga :(
Ma po meni ne postoji ništa što će biti za svakoga. Pa čak i na ovom forumu koji ne broji sad baš pretjerani broj članova, a na kojem su više-manje članovi koji se znaju i koji godinama pišu na istim forumima - svejedno imamo potpuno različita mišljenja. Različiti smo ljudi i ne prepoznajemo svi kvalitetu u istim stvarima i na isti način. I to je odlično ako je konstruktivno. A u krajnju ruku, bilo bi i dosadno kad bi svi voljeli iste stvari. Kao što je jednom popularni japanski pisac Haruki Murakami izjavio: "
Ako čitaš samo knjige koje svi drugi čitaju, možeš razmišljati samo o onom o čemu svi drugi razmišljaju."
U trenutku onog najvećeg hypea, tamo neposredno pred igrin izlazak, kada su se odjednom svi počeli interesirati za ovu igru, od onih koji su samo čuli za tamo neki NieR, do onih koji su sa obje noge na stolici širom otvorenih očiju čekali trenutak da mogu stisnuti
start to play, Yoko Taro je izjavio sada već čuvenu rečenicu: "
I wouldn’t expect too much from this game if I were you." Rečenica koja je na prvu zvučala kao tipični trolerski nastrojeni Yoko Taro, zapravo je bila anksiozni pokušaj spuštanja lopte na zemlju, jer koliko god je znao kakvu igru će izbaciti, Yoko Taro je samo suptilno htio poručiti: "Hej, pokopali ste prvi NieR, a sada očekujete čuda. Stvari se nisu puno promjenile. Smirite se." I naravno, bio je u pravu. Sama činjenica da je prvi NieR dobio svoj nastavak je čudo, i samoj ovoj priči daje kultni predznak.
Iako će zvučati ironično, za polarizirajući položaj kakav sad nedvojbeno NieR: Automata ima, krivi su upravo - recenzenti. Isti oni koji su pohrlili davati najveće ocjene poput zadnjih pozera, niti ne odigravši igru na način kako spada, opisujući igru kao ponovni dolazak Isusa, pritom zaboravljajući da ovo nikad neće biti igra koju je lako samo tako preporučiti. Igra se na kraju prodala/prodaje u više od milijun primjeraka, što je enorman uspjeh za ekipu koja je radila na igri, ali isto tako da se proda u još tolikom broju, ova igra ne može pobjeći iz
niche miljea.
Većina kritika koje Soul i Co. () imaju, primjedbe koje su im zapravo potpuno na mjestu, da, one oblikuju ovu igru, ali ne na način na koji će to biti njezine glavne okosnice. Koliko je zapravo realno pričati o nekoj dubini Platinumovog Bayonetta combata u ovoj igri, i koliko je realno očekivati The Last of Us razinu postapokaliptičnog svijeta u NieR-u, i da li bi u takvom slučaju pričali o najboljoj igri svih vremena?
Svaka igra sebe prezentira na način za koji misli da je najbolji za nju. U NieR: Automati to je od samog početka pa sve do kraja samo i samo - priča i njezini likovi. Combat je zadovoljavajući, ali jednostavno prolazan i tupav. Grafički prikaz ove igre je gadljiv,i bilo bi glupo i nerealno govoriti da je to zamisao igrinih kreatora, ali činjenica je da je većini kojoj se igra svidjela, igra gadljiva zapravo većinu vremena. Jer je jednostavno gadljivo siva i tragična. Nihilističko remek-djelo.
I zato kad Yoko Taro kaže da radi igre za čudake, on to stvarno i misli. I zato je teško povezati se sa ovom igrom, a u konačnici i preporučiti ovu igru, jer ne treba svak nositi sa sobom težinu svijeta ove igre, osim ako to baš ne želi. Pobogu, glavna tema i misao ove igre je
meaningless.
Tehnički aspekti neke igre, ma koliko god oni dobri bili, kad tad zastare. Za dvadesetak godina će mali viper44.5 gledati na Horizon kao na crtić, i čudit će se koliko je to grafički slabo. Dubina i same teme koje istražuje narativni dio neke igre su one koje traju i kojih ćemo se sjećati. One nedvojbeno duže traju od tehničkih aspekata. I znam da dok ovo pišem kao veliki zagovornik čistog gameplaya od sebe radim licemjera, ali ne radim to da bih obranio igru. Mrzim voditi rat za neku igru. Svak uživa u onom u čemu želi, a kad se mišljenja potpuno razlikuju, apsolutno nema smisla voditi neku bitku očekujući da druga strana promijeni mišljenje. Pišem ovo iz čiste želje da se o ovoj igri raspravlja i da je se spominje, jer smatram da to zaslužuje. A konstatno spominjem priču jer je očigledno da je to Yoko Taro-ova nit vodilja. Način na koji se obraća svojim starim fanovima, i način na koji se želi prezentirati i potencijalno novim fanovima. Ako povučem glupu paralelu sa Davidom Cageom, najvećom prevarom i hohštaplerom gaming industrije, koji godinama pokušava zavaljati neku priču hollywoodskog redatelja u gamingu, i iako ne uspjeva, prolazi dosta bolje od Taro-a, shvatit ćete koliko je zapravo Yoko Taro podcijenjen i koliko zapravo izgleda kao učitelj u odnosu na Cagea. A samo onaj najveći, onaj koji nikako ne stari, spaja gameplay sa strašnom naracijom i smislom za režiju i igre pa čak i filma. Onaj koji radi jedinu pravu igru ispred svog vremena (
Sons of Liberty), i onaj koji napravi jednu od igara generacije, a ispadne da je najlošija igra u serijalu. A Yoko Taro je skoro pa taj level. Level Hidea Kojime. Ako pričamo o narativnom dijelu.
Ovu igru ne definira ni njen combat, ni grafički prikaz, ni dizajn robota kojeg pokosiš u par udaraca. Ovu igru definira "taj jedan quest" koji mijenja pogled na igru, taj jedan emocionalni trenutak prve noći igranja u tri ure ujutro zbog kojeg ti se povraća, ta Yoko Taro scenaristička krivulja, taj strašno inteligentno promišljen i napisani lik, taj epski soundtrack zbog kojeg bolje vidiš, taj glupi japanski humor, pa i onaj trenutak kad nerealno zgodno modelirani android u štiklama citira Nietzschea, pritom ne ostavljajući dojam pretencioznosti, već potpunog anime šarma. Što me opet dovodi do toga da ne vole svi taj anime šarm, što je zapravo ono što cijelo vrijeme želim reći.
Posve je legitimno da vam se ne sviđa igra, a meni je iskreno i drago ; dan kad Yoko Taro postane
mainstream, bit će dan kad je sve otišlo kvragu. Jedino što mi je nerealno da pišete da igra dobro krene, a onda pada, što se kosi sa mojim, a i mišljenjem većine posvećenih fanova, jer je u putovanju do same završnice svakog kraja, i ispretpletanju istih sama draž NieR-a i same scenarističke sposobnosti Yoko Taro-a. Jednostavno se niste uspjeli povezati sa igrom.
Suditi ovu igru na temelju stvari koje nisu u njenom prvom planu i koji nisu njen forte, bilo bi kao suditi Shadow of the Colossus-u na temelju njegovih kontrola i tehničkih problema. Mnogi nisu nikad ni shvatili važnost i veličinu jednog Shadow of the Colossusa. Nešto slično je i sa ovom igrom. I ona ne može biti prosječna, to joj je najveća nepravda i uvreda. Radije napišite da je loša. Ta riječ prosječnost odmah asocira na nešto što je svakidašnje i nešto što se stalno viđa, a ova igra je sve osim toga. Nešto kao i The Last Guardian, NieR: Automata je igra koju imamo prilike zaigrati jednom u generaciji, ali isto tako i ona igra koju će šačica ljudi cijeniti. U tom slučaju je ne preporučam nikome. A sa Soulovom ocjenom 4/10 se slažem jedino ako je ta četvorka najbolja četvorka u životu.
KUTAK ZA FANOVE:
Sad kad ste već počeli sa tim emocionalnim i epskim scenama, (btw Kikiller i Veigue, odlični odabiri) osvrnut ću se na ženske likove ove igre, konkretno - Devolu i Popolu, koje je Veigu već spomenuo koju stranicu unazad. Nemoguće ih je ne volit.
Gledajući sad ovako sa nekakvim odmakom, mislim da je NieR: Automata možda i jedina igra u kojoj postoje više od tri ženska lika usko vezana za samu priču, a da me ni jedan od tih ženskih likova ni u jednom trenutku nije živcirao. Općenito gledano, u ovoj igri su mi neki od najdražih ženskih likova iz videoigara u posljednjih 10 godina.
Naravno da najveća zasluga i u tom pogledu ide Taro-u, koji na impresivan način piše likove i njihove sudbine. Da ne govorim o potpuno različitom koncipiranju ženskih likova od, primjerice, zapadnjačkog dijela gaming industrije koji se jednostavno previše trude udovoljiti svima (a najviše onima koji igre uopće ne igraju, već vode neki moderni internetski rat 21.st), a u zadnje vrijeme se trude u tolikoj mjeri da sve to lagano poprima konotaciju tragikomedije.
Yoko Taro na potpuno neopterećeni način idealizira ženski lik, pa tako (iako su zapravo facijalno sve jako slične jedna drugoj), u čitavoj igri ne postoji niti jedno ružnjikavo žensko lice. O nerealnim mjerama (oblinama) da ne pričam . Mislio sam da je 2B jedina istinska boginja ove igre, dok se na drugom kompletnom prohodu nisam zagledao u Commander. Čudo.
I nikoga osim internetskih paćenika nije briga. Jer svi ti likovi su potkrijepljeni fantastičnim pričama, dijalozima, citatima, epskim i pamtljivim scenama, koji u konačnici nose samu igru.
Iznimke nisu ni već spomenute Devola i Popola, za mene uz sve epske scene i tekstove koje se mogu vidjeti/pročitati na ekranu jedne videoigre, vjerojatno jedne od bolje okarakteriziranih likova u NieR-u. Uz ovu glazbenu podlogu, i njihovu priču koju možemo pročitati u obliku novele, za mene Devola i Popola čine jedne od najtragičnijih likova u NieR-u.
https://www.youtube.com/watch?v=watch?v=CKOM3lNFajE
