Završio sam igru jučer.
Jako lagani GOTY.
Izuzetno zabavna, savršeno dorađenih mehanika i prepuna potpuno suludih ideja.
Viola mi nije sjela, kao lik je ok ali njezina osnovna obrambena mehanika (parry) kasni i nije toliko točna kao Bayonettin dodge. Podsjeća me na igranje sa Jeanne i aktivaciju Witch Timea kroz Moth Within. Ipak sam potrošio nekoliko stotina sati na serijal i igranje s Bayonettom pa moram priznati da mi ovakva promjena dosta teško pada.
Ovo je zapravo najveća Bayonetta. Lokacije su ogromne i baš ih je predivno istraživati jer svaki kutak donosi nešto novo, postoji puno toga za pokupiti. Na svakom koraku je nekakva zagonetka i sve skupa djeluje jako prirodno i zanimljivo.
Gameplay je apsolutno savršenstvo. Upravljanje demonima je tako lako i u sekundu točno. Sami demoni su dovoljno snažni da se možemo osjećati moćno dok se magija dovoljno brzo troši kako nebismo bili OP.
Preobrazba u demone kao finisher comboa donosi raznolikost kako u vizualnom smislu tako i u samoj tehničkoj izvedbi. K tome, jako je zabavno promatrati cijelu paletu poteza koje svako oružje nosi.
Ono što me je apsolutno oduševilo su boss borbe koje su toliko kreativne da katkada nisam mogao doći k sebi od čuda koja se događaju na ekranu. Rado bih se raspisao ali sve to spada u sferu spoilera, jednstavno morate doživjeti sami kako biste znali što igra sprema.
Inače, combat je zaključan na 60 FPS-a, dok su animacije zaključane na 30. Nekih značajnijih padova FPS-a nije bilo pa sam jako zadovoljan sa iskustvom. Jedino se vidi (i to baš jako) da igra izvlači apsolutno sve što može iz konzole. Na momente izgleda prekrasno, ali ipak suviše sivo. Fali one oštrine koju je nosila dvojka.
Moram pohvaliti kompozitore. Primijetio sam kako o tome nitko ne piše, ali Platinumovi kompozitori su izuzetnoo talentirani. Ne postoji igra Platinum Gamesa koja ima loš soundtrack, bez obzira na budžet kojim raspolažu. Pa tako ni Bayonetta nije izuzetak, što su i prethodne dvije igre potvrdile. Ovoga je puta glazba ipak stilski drugačija i to donosi određenu dozu svježine.
Priča je, očekivano, poprilično bazična pa se ne treba nadati nečemu izvanrednom. Ipak, nosi dozu emocije i ljudskosti. K tome, ima nekoliko zanimljivih preokreta koji… ostavljaju gorak okus u ustima. Konceptualno me, i to čak nekoliko puta, podsjetila na Kingdom Hearts.
Još uvijek upijam dojmove, pokušavam skupiti sve što mogu i iz igre izvući apsolutno sve što nudi. Sa Climaxom težinom ću pričekati… mislim da mi to još ne treba.
Trebako mi je 23h da je završim (dosta sam istraživao) jer igra baš dosta toga nudi.
Radujem se novoj igri jer bi, prema svemu sudeći, prodaja trebala biti dobra. Nadam se da Kamiya (a i ostatak Platinuma) imaju spremne ideje i da će se još jednom raspištoljiti. Jednog dana, na novom hardwareu.
