Paćenički igram taj New Game + kao da sutra ne postoji, i na trenutak sam se uhvatio kako razmišljam ‘koliko je zapravo dobar Sekiro: Shadows Die Twice’? Postaje mi očito kako igra nikad neće biti dobra u onoj mjeri u kojoj je moment kad sam je igrao bio najbolji. Samim time prvi prolaz Sekira je što se mene tiče već otišao u legendu. Možda se jednog dana kad budem dovoljno hladne glave (nikad) odvažim i procijeniti igrinu suštinsku kvalitetu klečeći na nekakvom weaboo jastuku gledajući u isprintanu sliku Hidetake Miyazakija na zidu. Trenutno ništa od toga nije važno, osim onog dijela u kojem ste svi već odigrali Sekiro. Jer to je upravo ono što bi svi trebali napraviti.
Iako se sve više suzdržavam hiperboliziranih izjava koje mi umanjuju vjerodostojnost, osjećam potrebu obratiti se samo nekakvim polu-komentarom na ovih nekoliko ispisanih postova. Sudariti ću Bloodborne (po meni, i dalje, najbolja igra generacije) i Sekiro: Shadows Die Twice (sad ide ta (vjerojatno) naoštrena, ishitrena izjava) — dvije najbolje igre generacije (isključujući Nintendo Switch).
Bloodborne je kaotična noćna mora pod temperaturom koju želiš premostiti sam u prostoriji u kojoj je potpuni mrak; svaki put kad upališ svjetlo, netko ga izgasi. A onda se probudiš i sve je u apsolutnom redu. Niti si mrtav ti niti je sunce. Ne samo da je sve u apsolutnom redu, već sve ima smisla. Čak i život.
Sekiro: Shadows Die Twice pak, je . . .
kao ta kasnonoćna Miyazakijeva vikend-pozivnica za ‘specijalnu’ zabavu, predviđena samo za one najprofinjenijeg ukusa. Miyazakiju bi uistinu bilo drago da se pojaviš. Bilo bi mu toliko drago da je i njegov potpis na kraju pozivnice ispisan njegovom vlastitom krvlju.
Pojavljuješ se ispred tog ladanjskog zdanja čudne, ali ipak poznate vibre Miyazaki-sana, jer . . . naravno da imaš najprofinjeniji ukus, a i radi se o Hidetaki Miyazakiju. Bio bi izložen ruganju do kraja života da se nisi odazvao.
Na samom ulazu ni manje ni više nego . . . ON. Toliko je jasno. Osjećaš da si na pravom mjestu. Vjerojatno ni ne postoji ispravnije mjesto od ovog na kojem se trenutno nalaziš. Miyazaki te OSOBNO pozvao na SVOJU zabavu.
Kad si napokon prošao kroz vrata, na trenutak si se zbunio. Bile su tu samo dvije figure s lijeve okrenute prema televizoru na kojem se prikazivao 'Yojimbo' Akire Kurosawe pojačan na maksimalnu glasnoću. Figure su okrenute prema televizoru, ali imaju škartoce na glavi. To i nije toliko čudno.
“Kod Miyazakija sam na zabavi, ne mogu se zamarati sa svime što vidim” misliš u sebi.
Ipak, čudno je što oko vas nema nikoga. I Miyazaki se možda upravo malo nasmiješio. Prošli su te neugodni trnci.
“Ali . . . gdje su ost . . .”
“Shhhh,” je sve što dolazi od strane Miyazakija.
“Koncentriraj se. Zaboravi na sve što do sad nikad nisi mogao zaboraviti.”
“Ali š . . .”
Muzika počinje. Prepoznaješ je. Chopin, Nokturno op.9 Br.2
Miyazaki ulazi u položaj za ples. Njegove usnice su spojene, lice mu je bezizražajno. Glazba je sve intenzivnija. Na trenutak si zastao, osvrnuo si se oko sebe, a onda si mu se prepustio. Nisi siguran zašto si to napravio.
Ti i Hidetaka Miyazaki plešete. Kod njega. On te pozvao. Tebe. Dvije figure sa škartocom na glavi su se okrenule prema vama, nisi vidio kad su to napravile, ali gledaju vas. Ne mogu vas poremetiti. Taman kad si počeo "osjećati moment", Miyazaki te počinje gaziti po nogama. Miyazaki radi to neprestano.
Svaki put kad te nagazi nogom, Miyazaki se ne ispričava, naprotiv, svako tvoje prepoznato mrštenje ispraća samo njegovo tiho “Shhhh”.
Ne samo to.
Svaki put kad te nagazi, Hidetaka Miyazaki se smije. Poput malog djeteta.
Nakon nekog vremena glazba prestane. Ne možeš procijeniti koliko je trajala. Ni blizu. Možda se radi o nekoliko minuta, možda o nekoliko sati. Koji je uopće dan? Nije ni važno.
Sljedeća stvar koje se sjećaš je tvoj odlazak od ‘tamo’. Sjećaš se kako je stajao na velikim gotičkim ulaznim vratima dok si ti odlazio ‘nigdje’. Vidio si ga krajičkom oka dok si izranjavanih nogu i šepajući napuštao ‘zabavu’. Podigao je svoju ruku i svojim maksimalno raširenim prstima ti je mahao. Na trenutak ti se učinilo da na njegovom dlanu stoji lice Kentara Miure.
"Moram stići . . . negdje, sve ovo je . . . previše."
“Pleasao sam s NJIM,” na kraju pomisliš. Bio je to ples. To je ono jedino u što si sto posto siguran. Sekiro: Shadows Die Twice je ples sa Hidetakom Miyazakijem.
“Dođi nam opet,” zakleo bi se da si ga čuo.
P.S.
Ne znam jel itko od vas to pročitao, ali voditelj marketinga From Softwarea -- Yasuhiro Kitao je izjavio kako je na zadnjem bossu igre proveo više od 13 sati, i sve to je bilo prilično duhovito, izgledalo je kao čisti PR, a onda dođeš do tog bossa, i shvatiš da je FS napokon napravio (ultra) teškog zadnjeg bossa.
P.P.S.
Foggy, čestitke!
P.P.P.S.
Žurim na tekmu, pozzz!
(Isprike za nadrobljeno, može se reći da sam . . . mokar.)
