Sekiro: Shadows Die Twice je toliko dobar da mi dođe da se s obje noge popenjem na prozor svoje sobe i od gore Vagabond mangom počnem gađati svu ovu dječicu ispred zgrade koja okolo love Pokemone na sunčane proljetne dane. Krelci!
U nekim stvarima dosta jednostavnija, Sekiro je u dosta stvari i FromSoft igra koja iziskuje najveću prilagodbu svojih igrača.
U tome je zapravo i ključ svega (barem u ovih prvih 7-8 sati).
Već vidim kako nekolicina ljudi skače do plafona kako je ovo najteža FromSoft igra jer se služi najjeftinijim one shot boss/miniboss trikovima (uopće ne znam ko je ovdje pravi boss ko ne; ubio sam poveći broj tipova sa dva života ;D); a zapravo uopće nije tako. Znam to na svom primjeru, pravom primjeru budale. Jedan od tih prvih "težih" bosseva me trebao ubiti pet puta da bih svatio kakva sam budala, a onda sam ga šesti put ubio iz prve (;P) . . . bez da me taknuo. I u tom dijelu je ovo najlakša FromSoft igra. Jer možda i najpravednije komunicira sa svojim igračem.
Sekiro ne kažnjava kad vas one shota, Sekiro komunicira.
Kao i u svakoj prijašnjoj FS igri, kad naučiš kako Sekiro funkcionira, spreman si na najingenioznije sengoku ubijanje ikad viđeno na svom ekranu. U ovoj igri uopće nije poanta koliko je protivnikovih udaraca potrebno da te polegne. I uopće nije bitno što je naš najdraži IGN u svojoj recenziji četrnaest puta napisao kako je Sekiro najlakša FS igra, jer . . . oni su face.
Igra u kojoj gineš od šest udaraca može biti daleko teža od one kojoj je potreban samo jedan. Sve ovisi čime raspolažeš. Sekiro ti pokušava reći kako nije sve u izbjegavanju, već u umijeću primanja udaraca. Za tako nešto se ipak trebaš nalaziti u području apsolutnog samopouzdanja. Deflect je zakon. Obožavam ga. Deflect je metafora za život.
Možda je ponekad frustrirajuće (sigurno je), ali umiranje od ‘jeftinih’ neprijatelja je način na koji te igra uči. Svaka smrt je samo lekcija. Svaka smrt je informacija. Smrt nije kažnjavanje, smrt je komunikacija.
Igru koja je trening za umiranje, opisati kao igru koju je gušt igrati je najveća preporuka koju joj mogu dati.
Znali smo da je FS genijalan studio pun genijalnih ljudi, ali sada pokazuju da kuže baš sve. Apsolutna kvaliteta i nikakvo odmicanje od vlastitih stavova i uvjerenja, čak i dok je Activision za vratom. Miyazaki uzmi mi život i napravi od njega dungeon crawler kad god hoćeš.
Recimo ovog Tuhyjevog "pijanca" sam isščizao na najpodmukliji mogući način kao najveću moguću budalu (što apsolutno i je), i uopće me nije briga. Vjerojatno ni FS nije briga, inače ne bi odbacili onaj arena stil boss borbi; na otvorenom su sasvim druga pravila.
Jedine mane koje imam za sada, a sasvim su osobne prirode, su moja gaming anksioznost i moj gaming OCD koji mi ne daju mira sa svojim glasovima da sam zbog velike (pretjerane? ;D) vertikalnosti levela nešto propustio. Kao i bojazan da sam zbog činjenice da sam već dvadesetak puta zalegao — osuđen na bad ending. To im nikad ne bi oprostio.
Sekiro: Shadows Die Twice je i igra koja te moli da na sunčani proljetni vikend zamračiš svoju sobu, staviš lokot na svoja ulazna vrata, baciš mobitel u WC školjku, pustiš vodu (dvaput), staviš slušalice na uši i približiš se ekranu što je bliže moguće.
