Evo napokon sam uhvatio vremena da napišem kratki osvrt na igru.
Završio sam je još u nedjelju ali dugo sam razmisljao kako uopće započeti post i obuhvatiti sve što želim napisati.
Pa, kako uopće krenuti... Već sam nekoliko puta pisao o YS Seven kao najboljem akcijskom RPG-u koji sam odigrao, e pa Ys VIII je bolji u svakom pogledu. Fluidnost gameplaya je nenadmašna, plovi glatko, brzina i točnost kontrola je na zavidnoj razini. Valja naglasiti kako je pad frame ratea jako rijedak i gotovo neprimjetan, onaj tko nije odigrao ne može znati kako ekran izgleda tokom raidova i huntova, kako je krcat neprijateljima svih vrsta i oblia.
Party od tri lika je savršeno uklopljen, svaki ima svoju određenu "klasu" (Slash, Hit i Shoot) i svaka je pogodna za određenu vrstu neprijatelja, pa je svakako poželjno slaganje raznolikog partya.
Svaki lik ima desetak posebnih skillova koji su svi redom puni specijalnih efekata. Baš kao i u Seven, i ovdje likovi prate glavnog lika i ono što vi radite; napadate li, napadaju i oni, koristite skillove, koriste ih i oni , bježite - i oni vas vjerno slijede. Ovakakv sustav omogućuje neometanu kontolu borbe i spašava nas od onog, suviše čestog, glupavog AI-a koji radi sve suprotno našim željama.
Zasigurno najbolji borbeni sustavu žanru ikada, i jedan od rijetkih koji bi mogao stati uz bok Bayonetti, naravno, u nešto blažem, RPG obliku.
Sljedeća stvar je priča. Ys je serijal koji se oduvijek igrao zbog gameplaya, a priča je uvijek stajala negdje sa strane i služila samo kao vodilja kroz igru. Ovdje su stvari malčice drugačije i priča je puno direktnija nego ikada prije. Brodolomci na pustom otoku i nije neka pretjerano zanimljiva premisa, ali Falcom, poučen narativnim iskustvom Trailsa, i ovdje briljira. Karakterizacija likova je naprosto savršena, svaki od njih je po nečemu poseban, ima svoje mane, vrline, probleme i nastoji se nositi s time kako zna i umije.
Samo ću reći kako je Dana jedan od najsnažnijih likova s kojima sam imao prilike igrati. Uistinu drag lik.
Priča je u početku dosta jednostavna ali od samoga početka zanimljiva. Kraj drugog chaptera je pravi mali Agatha Christie romančić, a k tome baca jednu sjajnu referencu na Trails in the Sky što me je posebno oduševilo. Ostatak priče je prepun obrata, tajni i mistočnosti. U posljednja tri chaptera priča se toliko razgrana, naprosto rascvate pa postane jasno zbog čega su pisani oni brojni hvalospjevi. Do posljednjeg me trenutka držala u neizvjestnosti, često mi mjenjajući raspoloženje i mišljenje o pojedinim stvarima.
Ono u čemu Ys nedvojbeno uspjeva, a danas je nažalost rijetko, je osjećaj avanture. Budi ono malo dijete u nama i tjera nas da uživamo u toj predivnoj, napetoj pustolovini za koju nikako ne možemo znati gdje će nas odvesti i čime će nas sljedeće iznenaditi. Zasigurno jedan divan moment i povratak u neka davna vremena.
Posljednji element je glazba. Soundtrack me naprosto oduševio, iako nisam pretjerani obožavatelj električnih gitara u RPG-ovima ovdje me naprosto oduševilo. Svaka skladba savršeno odgovara emociji i pojačava dojam. Boss teme nabijaju adrenalin i borbu čine još užarenijom, a zatim sve utihne i u polaganim zvukovima klavira možemo uživati u scenama prepunim emocije.
Igru sam završio na Easy, i mogu reći kako u kasnijim dionicama igre može biti izazovno. Nešto je lakše od ostalih Ys igara, ali svejedno dobro se drži.
Failao sam samo jedan side quest (Music Sheet) i ostala su mi tri lika za maxat approval.
Sada sam nadobudno krenuo na Nightmare jer bih žarko želio platinu, nabildao sam se do lv 99 pa mislim da bi mi trebalo ići glatko, barem u prvih nekoliko chaptera. Iskreno me strah final bossa, ali riješit ću ga nekako.
Za kraj, Ys VIII je u svakom pogledu biljirao te opet pokazao kako za dobru igru ne treba nužno i napredna grafika. Na svoj skromni način Ys pokazuje svu svoju raskoš, pružajući iskustvo koje se neće zaboraviti godinama.
Probajte, igraje i uživajte. Igra je malo remek-djelo.
