Treba uzeti u obzir da je Alban Lafont upisao povijesni nastup protiv PSG-a. Upisao je 8 obrana i to su sve bili šutevi unutar 16 metara, od čega 6 koje su bile velike šanse. Prvi golman koji je dobio ocjenu 10 u L'Equipeu još od 1997.
Što se tiče kompetitivnosti francuske lige, tu nažalost PSG stvara sliku puno drugačiju u očima promatrača nego li ona je. U zadnjih 5 godina imali smo 3 različita prvaka u francuskoj ligi: PSG, Lille i Monaco. Jednako toliko različitih prvaka su nam u ligama dali Premiership i La Liga, dok u Njemačkoj imamo istog prvaka u zadnjih 5 godina, a u Italiji imamo dva od čega je jedan 4 puta bio prvak.
Bodovne razlike kada je PSG bio prvak uopće nisu toliko strašne u usporedbi s drugim ligama. Pogledajmo recimo sezonu prije one kad je liga ukinuta zbog covida, tada je PSG uzeo naslov sa 16 bodova prednosti, prije toga s 13. Zvuči puno? Naravno. Ali zvuči i u puno kada pogledamo Premiership gdje je City prošle godine uzeo naslov s 12 bodova više, a Liverpool sezonu prije s 18. Imali smo jednu kompetitivnu sezonu koja je bila na bod zaostatka, dok je onda odmah iza toga City opet bio prvak s 19 bodova više. Pričamo o francuskoj gdje "znamo prvaka unaprijed", a u najboljoj ligi svijeta smo u 3 od zadnjih 5 sezona imali sulude bodovne odmake između prvog i drugog.
Barcelona je u La Ligi imala u dva navrata 14 i 11 bodova prednosti, ali ajde u zadnje dvije godine je čak liga po tom pitanju bila nešto napetija kada su Atletico i Real uzeli s manjom bodovnom prednosti.
O Bundesligi ne treba trošiti riječi, kao ni o Italiji gdje je čak Inter prošle godine na kraju bio prvak s 12 bodova.
Jednostavno je, ljude ljuti to što postoji takav koncentrat platežne moći u jednom klubu i automatski imaju disrespekt prema ligi, nazivaju je farmerskom gdje je svake godine sve isto, iako je očito kada pogledate stvari na papiru da su prvaci ostalih liga koje više volite bili jednako uvjerljivi kao i PSG. Francuska je jednostavno kulturološki najudaljenija liga od nas. Dok smo za Italiju privrženi zbog bliskosti i 90ih, Premiershipu u moderno doma kada rade veći show od Burnley - Brighton nego li Talijani to mogu od Milan - Juventus, La Ligi zbog vječitog derbija, i Njemačkoj zbog često velikog broja naših igrača kao i koncetrata naših ljudi u toj državi, za Francusku nikada nismo našli nikakvu poveznicu, te ju je vrlo lako okarakterizirati kao bezveznu.
Ono što je pomalo nevjerojatno u cijeloj priči oko popularnosti ove lige je ta, da je nama ona najdraža i najpopularnija bila onda kada je prvak bio još očitiji nego li je to danas. Od 2001. do 2008. je Lyon bio prvak 7 puta zaredom, a obožavalo se gledati Juninha, Govoua, Maloudu, Benzemu, Tiaga, Wiltorda, Ben Arfu, Abidala, Freda. To je ostalo u glavi kao super romantično. Reći ćete možda: da, ali Lyon nije tada plaćao Juninha, koliko danas ovi plaćaju Neymara i ekipu. To je naravno istina, kao što je istina i da je tada njihova platežna moć bila 200% viša od onog idućeg da unutarligaška situacija praktički dođe na isto.
