Nije baš ni polu-Barca. Čitavu sezonu dominiraju u La Ligi i domaćem kupu. Europa je druga priča i to je miks loše igre, a ponekad bome i manjka sreće.
Protiv Reala rijetko koja momčad igra bez straha, a Barcelona i Atletico su možda dvije momčadi za koje to najviše vrijedi. Jednostavno nemaju razloga, znaju o kakvoj je momčadi riječ jer se svake sezone susreću više puta. S time da Barcelona ima odlične mlade kreativce i igra vrlo otvoreno, željni su pobjede. Nema puno momčadi koja na 1:1 s 8 bodova prednosti na tablici u zadnjim minutama juri s 5 igrača u napad po drugi gol.
Ima još nekoliko dosta slabijih momčadi koje nemaju strah protiv Reala i koje nemaju ništa za izgubiti, onda ima još i Liverpool. No Liverpool Ima Joea Gomeza pa jebiga.
Veliki dio Realove igre oslanja se na psihologiju i disciplinu. Psihologija u kojoj koriste strahopoštovanje koje zaslužuju i stavljaju naglasak na taj strah gdje se protivnici boje otvoriti protiv njih. To im omogućava da se disciplinirano brane i čuvaju energiju za zadnju trećinu utakmice kada se uz jednu-dvije kvalitetne zamjene pokrene mašina koja radi konzistentne i nevjerojatne preokrete. Imaju izuzetno iskusne igrače koji su u godinama i koliko god vješti bili, bitnije je da igraju pametno. Tu se i osjećaju posljedice promjene generacije pa će vjerojatno imati sezonu dvije gdje nisu dominantni u svim natjecanjima, ali to nije nešto što je problem kada imaš Camavingu, Tchouamenija, Viniciusa, Rodryga i već uhodanog i fenomenalnog Valverdea.
