Pobjeda nad Milanom je savršeno došla Damiru pred anketu za članove klube želimo li da ostane na čelu ili ne. Zadnji put kada sam provjerio rezultate ankete mislim da je odnos glasova bio 97% za ostanak, a 3% za odlazak.
Neće mu se stolica ni zatresti, a kamoli što drugo.
Reći ću da čak opravdavam i razumijem strah od propadanja na niske grane u slučaju njegovog odlaska, i da ljudi ne žele vratiti se u sivilo, već da žele da im klub bude konkurentan u HNL-u i Europi. Također, ako bi njegov odlazak značio i odlazak Keka, čovjeka koji je toliko sebe dao da prisvoji srca publike i da učini ovaj klub ovakvim kakvim je danas, moram priznat da bi i ja razmislio bih li pristao na tako radikalan ultimatum. Ali ono što mi nije jasno je kako to da ljude jednostavno nije briga kakva se politika vodi? Gavranovićev odlazak u Dinamo, prodaja Ristovskog pod sumnjivim okolnostima gdje se i dalje čini da je protjeran iz kluba, nastup bez komentara na sve i jednu sudačku farsu, izbjegavanje pitanja o represiji nad vlastitim navijačima na vlastitom stadionu, obećana Kantrida koja nije ni u planu još očito, obećane dionice navijačima koje se nikada neće dogoditi sada kad obitelj Mišković preuzima klub. Jedna pobjeda protiv Milana koja nije značila prolazak dalje i koja je bila samo prestiž i poboljšanje koeficijenta je dovoljna da se sve i jedno pitanje pomete pod tepih. Očito je većina ljudi, i to velika, spremna progutati sve i jedno govno samo da mogu sa šalom pozirati za foto kurti na Rujevici, uslikati semafor protiv Milana, ne doći u nedjelju protiv Belupa i prsit se sa svojim velikim klubom.
