voltriz
Dugo me nije bilo, puno obaveza premalo vremena.
Jedno pitanje na koje me ponukao Sephiroth u MGS temi sa nostalgijom i gamingom. Aktivno ne igram vec duze vrijeme i danas sam upalio konzolu da bih je ugasio nakon 20 minuta. Ista stvar i sa igrama na pc.
Da li imate ovakve periode u zivotu? Da se razumijemo, u toku sam sa informacijama o gamingu ali jednostavno vise ne igram niti me privlaci. Da li se gaming uopste moze prerasti?
I da napomenem upalio sam Personu 5 K. jel shvatas ozbiljnost situacije?
Između tebe i dna stoji samo Fikreta.
U zadnjih nekoliko godina često sam prolazio kroz ovakve periode i mislim da su skroz normalni; da ne ispadnem sad totalno
casual pa kažem da su i poželjni. Prvu veću pauzu od
gaminga sam napravio neposredno nakon završetka srednje škole, tada sam čak bio uvjeren da je to to i da mogu objesit
joystick o’ klin. Neko vrijeme sam pratio vijesti iz same industrije, ali bio sam ohlađen u potpunosti. Neminovno se dogodilo i počeo sam vrijeme i novac trošiti na druge stvari i stvarno sam mislio da igre više neću doživljavati kao prije. Nikad neću moći procijeniti da li je taj period jedna od najboljih stvari koje sam mogao napraviti, ili pak jedna od najlošijih; računajući na
backlog iz kojeg je/bilo jako teško izroniti jednom kad sam se odlučio vratiti nazad.
Te pauze se često pokažu korisnima zbog mnogobrojnih ostalih interesa koje velika većina nas ima. Barem je meni bila. Bilo da se radi o posvećivanju nekom drugom mediju, nekom kreativnom procesu, ili jednostavnom odmoru, putovanjima ili bilo kojem sociološkom obliku (), “odmor” je odlična stvar. Stvari nikada ne valja forsirati na neprirodan način. Nekad te takva pauza vrati nazad sa iskrenom željom i žarom u očima, a kod nekih se ta želja nikad ne vrati. I to je skroz pošteno.
Nakon što sam se vratio nakon te pauze, odigrao sam sebi bitne naslove, nadoknadio nešto od propuštenog, a onda sam 2014.-e opet “nestao”. Ovaj put u potpunosti. Ne da nisam ništa igrao, nego nisam ni pratio. Ni to nije moglo potrajati, naravno. 2015.-e je izlazio ni manje ni više nego -
Metal Gear Solid V: The Phantom Pain; igra koja će se kasnije pokazati jednim od najvećih razočaranja mog mladog života. Istinski Phantom Pain.
A onda...
Trenutak kad sam shvatio da mi igre i u ovom trenutku znače puno više nego što to mislim ili želim priznati je bio u vidu prošlogodišnjeg E3-ja i trenutka kad je Hideo Kojima izašao na pozornicu. Gledao sam tu snimku rano ujutro i samo sam sam sebi, onako naježen, rekao: “Jebate.”
Usprkos svemu, iako sam često prilično strastven oko igara, pa onda recimo u današnje doba cijenim PS3 konzolu kao da je vidim po prvi put, i u nju ubacujem i izbacujem igre stare skoro deset godina kao zadnja budala iz puke nostalgije (pritom zanemarujući sve odlične nove naslove), postoje dani, pa čak i tjedni kada ne upalim ni jednu igru.
Iako imam “samo” 24 godine, a zvučati će kao da u najmanju ruku imam ženu i dvoje djece, stvarno se sve više trudim živiti po mantri
Carpe Diem. I ako gledam u prošlost, jedina razlika između mene od prije deset godina i mene sada je što više ne mislim da su igre najbolja stvar na svijetu. A opet ih ne mogu izbaciti iz života samo tako jer su jače od mene, a ni ne želim, iskreno. Videoigre su, unatoč svemu, i dalje jedan prekrasan medij ako mu se pristupa i ako ga se konzumira na pravi način.
Ako sve ovo znači da sam igre “prerastao”, ili da sam samo “odrastao” - neka bude. Imam hrpu prijatelja koji su odgajani na igrama, s kojima sam “živio igre”. Ogromna većina njih igre više ne spomene niti slučajno. To me dovodi do ovog tvog dijela “Može li se
gaming uopće prerasti?, pitanja na kojeg je prilično teško odgovoriti. Ja osobno, mislim da ću jednog dana moći “otići dalje”, jednom kad se na to napokon odlučim.
Skačem sa teme na temu kao budala, a zapravo je sve ono što sam htio reći sljedeće... Iako su videoigre odlična stvar, pa čak i ove danas, ove koje ipak koračaju nekom drukčijom stazom od onih na kojima smo odrasli - faza zasićenja se jednostavno mora dogoditi. Pitanje je samo u kolikoj mjeri. Moj smiješak će uvijek biti najrazvučeniji kad uživo pričam o igrama sa starim prijateljima, kad se prisjećam nekih starih trenutaka. Ja se za razliku od Sephirotha - hranim nostalgijom. Dok se jedan dan samo ne ugušim u njoj. Ali da od sutra više nikad ne uzmemo kontroler u ruke... što je ostalo iza nas? Sedam, osam ili deset stvari bez kojih nam životi nikad ne bi bili onakvi kakvi jesu. Da li je to onda vrhunac ove industrije? I šta nam još od nje treba?
Opet, ne mogu da te ne probam izbaviti iz situacije u kojoj jesi, ne mogu da te ne pokušam nagovoriti da završiš Personu 5, a onda pauziraj koliko hoćeš. Ionako sam siguran da ćemo jednom kad Hideo Kojima napokon izbaci svoje najnovije čedo svi spremno stajati na prvoj crti sa kontrolerima u zubima. Pa čak i taj Sephiroth.
