Ja sam junfer pa nemam ni luksuz pauziranja. :(
A sad 4 real:
Je, dogodilo mi se to, i to više puta. Prvi put kad mi se dogodilo da sam se baš zasitio gaminga je bilo s nekih 15 - 16 godina. Točno se sjećam kad je tadašnji frend nabavio PS2, i naravno, kako je trenirao nogomet, znalo se kakav repertoar igra ima. A ja totalno jelly jer bi ja sve žive igre igrao za koje on nikad neće imat pojma, a nisam još imao PS2. I znao sam da će mu konzola skupljat prašinu jer nije takav igrač. Njemu je više bilo do nogometa, zajebancije, barenja itd. I meni je bilo do toga, ali puno više do te crne misteriozne (tada debele) kutije.
I konačno, neko vrijeme kasnije jai buraz udružili snage i nabavili crnu škatulu tamo negdje 2002. godine. Tada sam i dalje upijao sve igre koje sam mogao nabaviti kao blesav jer jbg, tada je grafički skok bio nerealan, radile su se nove igre. Koliko svega, uff! Dakle, razdoblje od mojih 15-ak godina. No, nakon možda godine dana sam shvatio kako je to oduševljenje u potpunosti splasnulo. Nisam sam sebi mogao vjerovat. Prije toga bez problema bi jedva dočekao daq utučem par sati u MGS2, THPS4, FF X, GT3, GTA3 ili Vice City, a sad karina. Nakon pol sata, meni se ne igra više. I prestao sam igrat jednostavno. Bio sam isto tako u toku listajući Gameplay i polako viseć na netu na užasnih 56k, al božemoj. No ostalo je samo na tome.
Kad sam pitao druge kao i ti voltriže sada, uglavnom je odgovor bio "A pa ti konačno odrastaš pa te više ne zanimaju te dječje igrice nego sad sigurno ideš ganjat suknjice". Pa mislim si, primjećivao sam ja sise i guzice i prije toga, no nije me ometalo u igranju.
I niš, uzeo sam tako par mjeseci pauzu ako ne i godinu dana pauziranja, i ništa nisam igrao.
Guess what, volja se vratila za igranjem. Možda je to bio period gdje sam bio burned out. S tim da sam već počeo imat laganu nostalgiju za PS1 igrama koje su i tada ostavile utisak na mene koji PS2 unatoč superiornosti nije ponovio.
No, ono što se promjenilo je to da sam postao judgemental oko toga što ću igrat. To mi je u biti bilo najgore u neku ruku. Zašto? Zato što prije neovisno o bilo kakvim ocjenama ili preporukama sam istraživao sve igre. Igrao sam SVE. Nije bio bitan žanr ni kvaliteta. ako se meni nešto svidi - to je bilo to, pa makar igra generalno bila srednja žalost. Nisam znao što su prepucavanja oko platformi, oko predstavnika žanra i loših kopija i slično. Jel se to desila definicija mog (ne)ukusa gdje sada biram što ću igrat? Vjerojatno je. Plus je što me poštedi zbilja od nekih sranjskih igara.
Druga promjena je bila ta da više nikad otada nisam imao višesatne seanse za ekranom od 8 - 10 sati. Ili jednostavno više ne pamtim. Nisam imao volje sjedit tako dugo jer igre nisu imale toliku moć da me prikucaju uz ekran. Prosjek je ono, od sat i pol do 3. I to je ostalo do dan danas. Tu i tam bude iznimka kad zaglibim.
Nevertheless, volja je bila tu pa sam se solidno igrao i dalje. Onda se opet dogodilo zasićenje kad je došao PS3, pa nisam igrao pokoji mjesec ništa dok opet nije došlo ono - ih kak mi se sad opet igra, idem uzet par igri i trusit ih. Tada bi imao sinusoidne periode igranja. 2, 3 mjeseca igram sve kaj me zanima, prijeđem. Pa pauza 2 mjeseca. Pa opet igram 2, 3 mjeseca. Pa opet pauza.
Unutar zadnjih 5, 6 godina je sad to konzistentno. Igram se ravnomjerno. Čak bi rekao da se igram i više nego prije 10ak godina. Drago mi je zbog toga. Čak dobivam navale hypa radi nekih igara što izlaze, a to nisam stoljećima doživljavao. Dakle, po meni, stanje se može popraviti. Jedino što će me natjerat da se držim pred ekranom su fakat igre koje su jebene odnosno koje me zanimaju. Ostale not so much. Plus često imam želje odigrat neke stare igre koje sam propustio pa je to isto svojevrsni surge volje kao recimo Snatcher. Dugo odgađam takve igre, i onda kad odigram (dosta brzo) tak mi bude žao što prije nisam.
No, nikad to više neće biti kao kad sam bio klinac prije skoro 20 godina. To valjda tako jednostavno mora biti. No, s obzirom kako mi je ilo, smatram da mi je sada sasvim dobro. Igra mi se. ali ne sve.
I zadnja stvar - nikad ne bih rekao da se radi o prerastanju. Što više, to mrzim kad se tako kaže oko bilo čega. Po mom mišljenju, takve stvari se ne prerastaju. Oni koji su se igrali pa prestali za sva vremena po mom mišljenju nisu nikad ni voljeli igre. To im je bilo nešto kul u tom trenu. Oni koji se igraju generacijama to vole. Ali svega što je previše, ne valja ni s ajvarom. Ista stvar kad meni netko kaže da je prerastao metal - nisi ti prerastao metal, ti si bio pozer otpočetka i upucaj se slobodno papčino. Kako ja i dalje s guštom slušam te neke stvari. Zato što ih volim. Količna slušanja varira, ali nikad neće bit isključena jer eto, to je rezervirano za pubertet il tak neki penis.
Daj si karantenu od igara neko vrijeme pa vidi, možda ti se vrati ono da se zaželiš igrat.
