Uvuklo se tu nadoknada i obaveza pa nisam stigao napisati osvrt. Možda i bolje, slegli su se dojmovi.
Ušao sam s visokim očekivanjima u seriju. OVdje ju ljudi nahvalili. Kritike lude za njom. Moja očekivanja su ostvarena.
Volim ovakav tip zrelijeg pristupa high school razdoblju. Stil koji viđamo u Perks of Being a Wallflower ili Me and Earl and the Dying Girl. Međutim ovdje je taj stil puno puno mračniji. Sve kreće već dosta mračno, samoubojstvom, no taj spori, težak proces prolaska kroz kazete ovo čini nezaboravnim, jezivim i emotivnim iskustvom.
Ovo nije najbolja serija svih vremena, ne bih rekao ni da je među najboljima. No definitivno je jedna od najemotivnijih djela koje sam ikada gledao/čitao/slušao. Pristup bullyjingu bez ikakvog uljepšavanja, sva sirovost pokazana u 13 epizoda. Upravo zbog toga je po meni ovo izuzetno važna serija, jedna serija koja će te natjerati da razmisliš prije nego što nešto bubneš. Serija koja osvjesti činjenicu da svi imamo odgovornost i svi snosimo neke posljedice.
To ne bi bilo ostvarivo da nema likova Claya i Hannahe koji su nevjerojatno simpatični, čovjek se instantno poveže s njima. Tim više teško pada ta tematika kojom se serija bavi. To je ujedno i jedan od aduta serije. Miješanje sadašnjosti i sjećanja predivno je ostvareno. Tek što se smijete glupostima koje Clay izvodi, sadašnjost vas udari kao udarac u trbuh. Manipuliranje osjećajima maestralno je izvedeno.
Postepena eskalacija događaja stvarno je šokirala sve do tih scena silovanja koje su me ostavile bez riječi. No posljednja epizoda i scena samoubojstva su mi se urezali u pamćenje. Šokantno, bez ikakve grandioznosti. Teška scena kojom je režiser odlično baratao. Izostanak bilo kakve glazbe učinio je ovu scenu nezaboravljivom i jednom od najšokantnijih koje sam iakda gledao unatoč poznavanju ishoda. Od početka do kraja, ta scena je podigla seriju na još višu razinu od već zaista visoke.
