Uh, trebalo mi je nekoliko dana da prožvaćem sve što sam doživio gledajući The Sopranos. Televizija ima nekoliko prijelomnih trenutaka, a The Sopranos su jedan od njih. To je bila serija koja je redefinirala što televizija može biti – sporo, tiho, intimno pripovijedanje koje se usudilo baviti depresijom, tjeskobom i banalnošću života jednako kao i mafijaškim obračunima. Šesta sezona možda je najhrabrija. Ona nije finale u tradicionalnom smislu, nego rastakanje – Tonyja, obitelji, same strukture priče. I onda, onaj nagli rez. Šokantan za mnoge, ali meni savršeno pogođen: jer najveća istina jest da nitko ne zna svoj posljednji kadar. Ako je The Wire najrealističnija serija ikad snimljena, The Sopranos su najljudskija. Sopranosi razgrađuju samu ideju narativa. U svijetu televizije navikli smo na zatvorene lukove, na objašnjenja. Chase je to sve odbio. Dao nam je život kakav jest – fragmentaran, nedovršen, kaotičan. Finale je stoga logičan ishod: crni ekran nije “prekid”, nego filozofski čin. On briše granicu između fikcije i stvarnosti, jer upravo tako i u životu – nema kraja s velikim K, nego samo trenutka koji nestane. Na tom tragu, Sopranosi stoje ne samo kao serija, nego kao jedno od najznačajnijih umjetničkih djela moderne kulture. Jebeni vrh!
