To je bilo tačno ono što je serijalu trebalo. Bivša X360 ekskluziva Mass Effect je bila svijetla tačka obećanja za konzole, next-gen franšiza ispolirana do savršenstva i utemeljena na idejama koje bi pomakle binarnu moralnost i dostavila značajnu svemirsku operu – jedna koja nije bila Star Wars za promjenu. Mnogi studiji danas obećavaju epizodični gaming, ali BioWare je kovao grandiozne naracijske priče koje su se protezale kroz nastavke davno prije nego li je taj termin postao poznat. Uvodni dio trilogije je svakako bio grandiozan i epski proporcionalan, ali nažalost popraćen drvenim pucanjem te neobičnim i dosadnim vožnjama po jednoličnim planetama koje su nam odvraćale pažnju od vrhunskih i inovativnih dialog wheel konverzacija. I kako je prolazilo vrijeme, te mane su postajale sve očitije u komparaciji sa ultra-nasilnim naslovima poput Gears of Wara.
Zoom! Sa jednostavnim sci-fi zvučnim efektom BioWare je pocijepao palubu svog svemirskog broda Normandy SR-1 i podijelio svoj akcijski RPG serijal glatko na pola. Snimljene pozicije igrača možda su sa sobom donijele iz prvog dijela Mass Effecta XP bonus, novac ili igračev utemeljen kontinuitet, ali rijetki su slučajevi, bilo tad ili danas, koji su pritisnuli reset dugme tako munjevito i srčano.
I tako su milioni ljudi posmatrali nasilno komadanje voljenog SR-1 na pola, preuzimajući kratku kontrolu povratnika i protagoniste Zapovjednika Sheparda te vodeći ga kroz ruševine svog broda da bi sve kulminiralo 4 biliona teškim rođenjem. Ovo nije bio samo nastavak, ovo je bilo ponovno izumljenje serijala i BioWare se potrudio da svi to znamo.
Sve i da nitko nije petljao po Shepardu, veteranima prvog dijela je sa par labavih koraka kroz Cerberusov laboratorij bilo dovoljno da primjete očigledan napredak. Zapovjednik, nekad utjelovljenje tenka, sada se sa fluidnošću kretao od zaklona do zaklona. Čak je i vaš početni pištolj mogao dominirati prvim borbenim prostorima sa munjevitom brzinom, skoro jednakom onoj koliko je vama trebalo da odmah zaboravite 50 satna drvena pucanja iza zaklona iz prvog Mass Effecta. Ali pravo otkriće je došlo kada ste prvi put upalili power wheel i upotrijebili jedne od novih biotičkih ili mehaničkih vještina. Mass Effectov poredak nadograđivanja, degradiranja i crowd-control vještina su se držale standardnih temelja BioWareovih RPG korijena, ali jedan pogled na brzog Sheparda kako juri u ničiju zemlju s ciljem da zabije sačmaricu u neprijateljske nozdrve je, ipak, obećavao jednu sasvim novu dimenziju borbe koja se dešavala između mnogobrojnih konverzacija. Ako pretpostavimo da su Mass Effect igre J. Cameroonovi filmovi, original bi bio prvi Terminator – puno velikih ideja strpane u mali niskobudžetni koš, dok bi Mass Effect 2 bio T2: ispoliran do savršenstva.
Igrači čak nisu morali ni čekati na uvod jezivih Reaper podanika zvanih The Collectors prije nego li su počeli sa isprobavanjem različitih nivoa štita, barijera, oklopa i zdravlja. Od svih inovacija borbenog sistema, ove su bile možda najbitnije – nježno konvertovanje ustaljenih RPG dijelova borbenih napada koje su značile da se iz svake bitke možete izvući, gdje su linije zdravlja bile skrivene iza mnogobrojnih blokova plavog štita i moći. Štitovi su se topili pod stalnim pritiskom SMG-eva, dok su biotičke moći poput Reave zaustavljali regeneraciju zdravlja koji su pomagali u zasutavljanju Krogana ili užasnih kreatura poznatijih pod imenom Vorcha. I morali bi ste uporedo kontrolisati i prostor oko sebe, jer su neprijatelji bili u istoj mjeri agresivni poput vas, opkoljavajući vaš lični prostor ili istjeravajući vas vatrobacačima.
BioWare je ipak imao trik u rukavu, jer bilo čiji Shepard, bez obzira kojeg spola ili klase, je imao tajnu super-moć: sposobnost zaustavljanja vremena. Quantum Break kreator Remedy radi čitavu igru sastavljenu od takvih momenata, ali ovdje su oni elegantno i nevidljivo podržani pomažući vam da obrišete znoj sa čela, procijenite situaciju i postupite u skladu sa njom. Da, Shepard je možda mogao komično zaustaviti neprijatelje u zraku i onda raspaliti ih biotičkim napadom (usput svaka čast tko je god uspio da napokon dobro iskoristi Unreal Engine fizičke simulacije), ali na težim razinama, Mass Effect 2 je postao više taktička igra u kojoj je svaka borbena situacija bila kao šahovska ploča sa brižnim gledanjem neprijateljskog naoružanja i postupanja u skadu sa tim.
Pucanje napokon nije bilo tapšanje po glavi svakog RPG-a, već se izjednačilo sa ostalim velikanima. Ali to nije bila jedina stvar po kojoj pamtimo Mass Effect 2... Sve to je držalo na okupu osobna drama koja se odvijala pred našim očima i koja je dan-danas nezaboravna. Gdje još u igri možete sastaviti tim koji se sastoji od umirućeg pola svećenika-pola ubojicu, koji traži iskupljenje u vašoj časnoj samoubilačkoj misiji, istetoviranog psihopatu koja liči na Natalie Portman iz filma V for Vendetta te nezaustavljivu sentient mašinu koja se sastoji od 1283 digitalna uma? Možda morate ponovno okupiti bandu, ali kvragu ako niste putem pokupili hrpu nove egzotične opreme.
Svakako, razlog zašto Mass Effect 2 predstavlja sjajnu tačku serijala je da je u osnovi priča o ljudima, ne konceptima. Svaki Shepard je različit, ali to su jednostavno punjenja između bogatih slojeva lične drame. Svaki član ima nešto svoje da kaže. Miranda se mora nositi sa pritiscima činjenice da je dizajnirana da bude savršena, postavljajući ispred sebe zid od leda nakon godina stojanja u sjenci svog oca. Garrus i Jacob su primjer osjećaja da ste neefektivni u svom poslu, iako doduše jedan od njih dobije mesnatu priču o personalnoj osveti. Lista je jednostavno predugačka da bi sve nabrojali ovdje i tzv. loyalty misije pospješuju osjećaj uspostavljanja veze između vas i ostalih članova – koja se u finalu odrazi ne samo na vas već i na čitavu galaktičku sudbinu.
Zaboravite fetchquests i rudarenje – pomažući Jack da dobije osjećaj završetka nakon njenog vremena kao predmet Zero u rukama Cerberusa je imalo organski osjećaj da je značilo! To su ove priče, ovi mali momenti izmirenja, gdje BioWare napokon postavlja velika pitanja o samom životu. Postepeno, počinjete osjećati da bi bila tragedija ako izgubite ovaj univerzum, ovu raznolikost oštećenih likova koji pokušavaju da nađu svoje mjesto u ovom opasnom vakumu.
Shepardov nelagodni savez sa Cerberusom je spoj koji redovno predstavlja prijetnju da detonira sve ove opasne ličnosti, ali je i također izgovor da dopusti igraču da malo odstupe od pretpostavljenog Paragon puta ako tako žele. Istraživanja su pokazala da će većina, ako im se ponudi izbor između virtuelnog dobra i zla, odabrati dobro. Ali često u igrama, zli put je jednostavno glupav put gdje dobijete priliku da se ponašate kao kreten prema ostalima bez ikakvog solidnog razloga. Gledajući na Sheparda ne kao viteza čovječanstva koji pokušava pronaći svoj put među zvijezdama, već kao agenta terorističke grupe koja mari više o rezultatima nego o posljedicama, Renegade opcija je napokon odavala malo više senzibiliteta u naracijskom smislu.
Što nije za reći da Mass Effect 2 dostavlja besprijekornu moralnost – to ipak zahtijeva malo više dobrih i loših djela na različitim razinama – ali je ipak pridonijela malo mesnatijem roleplayingu. Da li bi ste onesposobili inžinjera da sabotirate gunship kako bi ste borbu sa krajnim bossem učinili lakšim? Ili ste jednostavno ta sorta osobe koja bi poletila da odbrani Quariane od rasne netrpeljivosti? Izbor je na vama.
BioWare je, tjerajući nas da budemo uključeni u sve sfere Shepardovog života, od običnih svađa do krize svjetovnih razmjera, posudio serijalu intimnost koja joj je falila. Svatko može biti heroj kada je jedini kriterij da svi zlikovci na kraju budu mrtvi, ali način kako ste igrali Mass Effect 2 je imao snagu i da kaže nešto o vama kao o osobi.
Jednostavno je za zaboraviti da, u svijetu u kojem smo na kraju Mass Effect 3 dobili niz minimalističkih krajeva, koliko je samo Mass Effect 2 odavao osjećaj realizacije igre koja je poštovala vaš izbor. Čitave misije su se pojavljivale ili nestajale u zavisnosti kako ste igrali Mass Effect, stara lica bi se pojavljivala na neočekivanim mjestima, i imali ste osjećaj da možete mjenjati čitavu strukturu galaksije, bez obzira što je na nekim mjestima bio u dubini umjetan osjećaj. Ponovno igranje Mass Effecta 2 sada je samo šansa da dalje istraživate borbene opcije i moralnost, to je podsjetnik koliko je samo ova ongoing saga u video igrama postavila visoku letvicu. A možda najvažnije, Mass Effect 2 je dokaz da, bez obzira što je nešto samo sequel, ne mora značiti da ne može biti totalno izumljenje serijala, barem kad posmatramo studio na vrhuncu svoje moći i luckastog zvučnog efekta.
