Osim Zontre i Veiguea, kojima se film nije svidio (i to je potpuno u redu), svi su se ili nadovezali na moj post ili postavili nekoliko novih pitanja, dakle ova tema je upravo ono što si želio od forumske rasprave pa je šteta što se povlačiš. Pogotovo kad sam i mislio da ćeš biti aktivan ovdje nakon što sam čitao onu raspravu između tebe i Tzereena.
Uglavnom, meni je general Shang ostao jedina misterija, ali ovi ostali detalji me više ne zanimaju toliko koliko sama poruka filma.
Jedno od tih velikih pitanja je "Kako bih se osjećao da znam kako će moj cijeli život izgledati, a da ja ne mogu ništa promijeniti?", jel. Jer čini mi se da je jedina mogućnost izbora koju Louise ima, hoće li se pomiriti s time ili pokušati boriti protiv više sile. Ona je očito prihvatila svoju sudbinu te nam poručuje jednu od temeljnih poruka Zen budizma, da živimo i uživamo u ovom trenutku te ga iskoristimo najbolje koliko možemo. To je isto kao da kad prekinite vezu s nekom osobom i pomislite da, da ste vidjeli u budućnost, nikada ne biste s njom bili - a pritom ignorirate sve lijepe trenutke. Ili kad netko ne želi imati kućnog ljubimca jer zna da će (brzo) uginuti (pas pogotovo) i da to neće moći podnijeti, a propušta godine ispunjenijeg života i potencijalno najboljeg prijatelja.
Tako je i Louise ovdje znala da će Hannah dobiti neizlječivu bolest, ali se s time pomirila, odlučila je ono vrijeme s njom iskoristiti na najbolji mogući način. S druge strane, Ian nije to mogao prihvatiti. Smatrao je da je Louise učinila pogrešku.
Ponavljam, nisu mogli izmijeniti čitavu priču po kojoj su radili film, ali scenarist je zapravo napravio tu prilagodbu koja je donekle produbila film, što je rezultiralo snažnijom porukom. "Story of Your Life" je imao mračniji ton (opet kažem da nisam čitao, ali tako se govori) te se više fokusira na to beznađe. Louise, kao i svi ostali su shvatili da su samo lutke u kazalištu, a saznanje o tome sigurno ne može biti ugodno.
Možda sam u krivu, možda nisam, no zato i postoji ova tema da svi iznesemo svoja mišljenja.
