Otvaram temu za diskusiju o posljednjem filmskom ostvarenju Denisa Villeneuvea - Arrival.
Odmah napominjem da je tema zamišljena kao mjesto u kojemu će se moći pisati bez korištenja spoiler tagova, stoga tko još ovaj film nije pogledao, preporuča mu se da ne čita dalje.
Sinoć sam ga pogledao i mogu reći da me se jako dojmio. Mislim da film nije bez mana, ali ako ću ga ocijeniti na temelju onoga kako sam se osjećao dok sam ga gledao, za mene je ovo za jednu dobru osmicu ili devetku.
Moram naglasiti da mi se zvuk (i glazbena podloga i sound design) posebno svidio. Minimalistička glazba i ovdje dobro paše, iako me to malo navelo na razmišljanje hoće li, i što bi moglo u budućnosti postati novi "meme" što se tiče glazbe u filmu. Danas je taj minimalizam i postminimalizam jedan od glazbenih strujanja čestih u modernom filmu - Richter, Reich, Glass, pa i Zimmer (kojega sad svi žele kopirati), pogotovo sa svojim radom na Interstellaru, a na kojega je dosta utjecao Glassworks. Možete li zamisliti opet nešto klasičnije kod današnjih sci-fi filmova? Recimo da je umjesto Johannssona uletio Williams? Jer u neku ruku, glazba i bi uglavnom trebala biti u službi filma, tj. naglašavati pojedine scene, a ne previše skretati fokus na sebe. S druge strane, to znači i da takva glazba nije više toliko pamtljiva kao, recimo, ljubavna tema iz petog dijela Star Warsa. Ali sad već ulazim u druge vode. Spomenuo sam i sound design - glasanja vanzemaljaca su dobro odrađena, makar se ne može reći da je to išta originalno, a oni su mi totali koji prikazuju Ljusku izdaleka, dok u pozadini svira nekakav neobičan synth koji neodoljivo podsjeća na glasanje kitova (onaj s motivom Re - Fa - Re - Ti), baš izazivali trnce.
No dobro, krenimo redom.
Film je baziran na kratkoj priči Teda Chianga, "Story of Your Life", iz koje vuče sve glavne teme poput Sapir-Whorfove hipoteze o tome da jezik utječe na način razmišljanja i pogled na svijet te filozofije determinizma. Priču još nisam pročitao, ali koliko sam čuo, film se uglavnom u potpunosti nje drži, osim u jednom ključnom elementu - a to je da se scenarist Heisserer nije složio s time da Louise nema mogućnost izbora, već mora djelovati onako kako joj je predodređeno.
"The short story was far more rigid about determinism. Ted’s message within the short story was to embrace the inevitable. It didn’t give Louise a choice in the matter and it just let her be at home with that. I got very rebellious and said, “Well Ted, that’s not going to work for me in the film. Sorry. I hope you don’t mind, but I’m going to change the core of this."Nije se s takvim zaključkom mogao emotivno povezati, stoga je u film ubacio očigledne preinake koje su stvorile barem taj osjećaj da ona ima izbor, da želi to dijete, iako se u stvari na kraju sve odvija onako kako je bilo i zamišljeno - što je dovelo i do nekih čudnih scena i paradoksa. Dobra odluka Heisserera ili pogrešan potez kojim je želio sebi povećati važnost?
Nisam gledao previše "time-travel" filmova, pa kad god naiđem na jedan takav, znam da ću imati određenih problema sa shvaćanjem te ću nakon gledanja morati provesti neko vrijeme tražeći informacije koje mi nedostaju. No začudo, meni se ovaj film činio relativno probavljivim i nekompliciranim, sve do tih zadnjih pola sata kad se sve zakuhtalo. Ali ipak, i dalje je većina toga jasna.
Ako uzmemo u obzir da je taj "jezik" u ovom kontekstu sam jezik filma, dok redatelj, poput Heptapoda, može vidjeti sve odjednom (što kao i redatelj mora biti u stanju), tada smo mi, gledatelji, ti koji bivaju takoreći "prevareni", jer mi vrijeme možemo percipirati samo linearno. I tu nastaje ta odlično režirana ideja da nas kroz montažu priča cijelo vrijeme navodi na pogrešne zaključke.
Kada film započne, mi vidimo Louise kako gubi svoju kći te mislimo da se radi o još jednom klasičnom uvodu koji ukratko opisuje protagonista s teškom prošlošću koji se upušta u avanturu. Onda Louise kroz dobar dio filma možemo vidjeti kako joj lice pada među ruke te se javljaju neke Malickovske sekvence, a još imaju i drugačiju paletu boja te nam to, kao poznavateljima kako film i montaža funkcioniraju jer smo svi gledali pregršt filmova, govori - "Aha, radi se o flashbacku". Isto tako u onoj sceni s Louise i Ianom, kada Louise kaže da "svejedno možeš ostati sam iako znaš komunikaciju", film nas navodi da pomislimo da Louise ovdje u stvari govori o svom prošlom životu nakon što ju je Ian ostavio, a kći preminula. No, kako se priča bliži kraju i krene spominjanje vremena, svi dijelovi slagalice polako počinju sjedati na svoja mjesta. Taj "dar", odnosno alat, ili oružje, koje Heptapodi spominju u stvari je sam jezik koji smo kao civilizacija zajedničkim snagama od njih naučili. Taj jezik omogućiti će nam da svijet oko sebe počnemo percipirati na drugi način, te sada znamo da su sva sjećanja iz prošlosti zapravo sjećanja iz budućnosti, a to i objašnjava i njene pomalo pretjerane reakcije na nešto što se isprva doimalo kao obično prisjećanje. Ovo je u stvari bilo agresivnije i Louise iz sadašnjosti u tim trenucima nije bila svjesna otkud joj dolaze te vizije, koje je mogla znati samo Louise iz budućnosti.
Ja osobno taj detalj o sjećanju nisam povezao sve dok se nisam malo upustio u istraživanje nakon gledanja, ali sam zato jako rano shvatio da će taj "dar" biti vjerojatno upravo taj jezik i pismo koje je svijet mjesecima analizirao. Tako da taj preokret za mene i nije bio neki preokret, a isto tako mislim i da je film malo zbrzao cijeli zaključak i završio prenaglo. U redu, Ljuske su se pretvorile u dim i ostavile ljude s novim znanjem. Izuzev Louise, kakva je reakcija ostalih likova? Gotovo nikakva, kao da ih se ne tiče. Ovdje moram naglasiti da mi ponekad zna malo popustiti koncentracija pa možda nešto nisam povezao, ali zato i postoji ova tema. Dakle, koliko sam ja shvatio, taj dar za početak su dobili samo znanstvenici koji su radili na cijelom istraživanju. Znači, osim Louise i Iana i svi ostali iz drugih zemalja. I to onda objašnjava onu scenu kada Louise piše knjigu o tom jeziku, dok na naslovnoj stranici možemo vidjeti taj kružni znak. Potom održava predavanje svojim studentima. I to je isprva djelovalo kao sjećanje iz prošlosti, ali je u stvari ono što je slijedilo nakon kontakta te je to način na koji će i ostatak civilizacije dobiti taj "dar" i biti spremna pomoći Heptapodima za 3000 godina. Kroz učenje novoga jezika, a ne magičnim paljenjem lampice iznad glave i trenutnim preokretom načina razmišljanja.
No tu onda opet nešto ne štima. Zašto Ian očigledno ne može vidjeti svo vrijeme kao Louise, ako je i on naučio jezik? Druga stvar, i zapravo jedini element koji mi je ostao potpuno nejasan - otkuda generalu Shangu svo to pozadinski znanje? U onoj sceni gdje on Louise da broj svog telefona te joj šapuće riječi koje je izgovorila njegova žena na samrti, može se pretpostaviti da se to odvija u budućnosti. No zašto Louise onda ostaje iznenađena i ne razumije o čemu se radi? Neka mišljenja na internetu spominjala su dvije moguće teorije:
1. Shang je u stvari također dobio tu moć. Ako je nadgledao cijelo istraživanje, možda je i on u međuvremenu naučio jezik. Potom je utjecao na Louise iz budućnosti kako bi ona promijenila prošlost i tako spasila svijet od njega samoga.
2. Shang ne može vidjeti svo vrijeme, ali nakon što je sve završilo te je Louise izdala svoju knjigu o novom jeziku, on je tu knjigu proučio te kada je shvatio o čemu se radilo, pojavio se da joj prenese te informacije kako bi ispravio prošlost.
Što se tiče glavnih uloga, Amy je sasvim korektno to odglumila, iako po meni pored nekih drugih glumica nije materijal za Oscara. Za sada je moj favorit Emma Stone. Renner nije imao puno prostora na ekranu, ali je njegova uloga jednako bitna. Sve u svemu, tu ne bih ništa mijenjao.
Nadalje, kako objašnjavate činjenicu da se pukovnik Weber bez nekog posebnog razloga miješao u rad Louise, pogotovo u onoj sceni u prvom dijelu filma kad je Louise čak i uspijela postići neki napredak? Zašto je bio potreban taj klišej da se politika miješa u rad znanstvenika? Zašto su Rusija i Kina opet zlikovci od kojih Amerika (i još k tome, pojedinac) mora spašavati ostatak svijeta?
Spomenimo još dizajn vanzemaljaca i Ljuske. Mislim da tu nema ničega posebno originalnoga, iako ne smatram da je to mana jer je sve kvalitetno razrađeno. Ljuska podsjeća na crni monolit iz Odiseje u svemiru, a Heptapodi kao da su izašli iz svijeta Lovecrafta. Sviđa mi se dizajn i razrada njihovog pisma. Siguran sam da se na to utrošilo puno vremena. Da, ako nekome kažem da mi izmisli mistično vanzemaljsko pismo, vjerojatno će mi se vratiti s nekakvom vrstom kružnice, jer je to savršen oblik bla bla. Klasika. Ali meni je to zanimljivo jer, to je valjda jasno, asocira na krug života i povezanost svega, pa čak i izgleda kao nekakav graf ili nešto slično, gdje jače oscilacije predstavljaju neki događaj u životu (ako zamislimo taj krug kao vremensku crtu, samo savijenu u taj oblik).
Za kraj, ono što me na početku malo zabrinjavalo je ta ideja da su ljudi uspjeli ostvariti komunikaciju s divovskim svemirskim hobotnicama putem vlastitog pisma. Da se radi o potpuno fiktivnom svijetu poput Star Warsa ili Harry Pottera, onda bi to bilo lakše za prihvatiti, ali kada je svijet Arrivala prikazan relativno ozbiljno izuzev ogromnih "polovica kinder jajeta" koje lebde iznad zemlje, onda sve to već postaje malo navučeno i neuvjerljivo. No pridavanjem prevelike pažnje nečemu što je na kraju ionako samo fikcija koja se ne može u potpunosti objasniti, samo bih si pokvario gledanje filma, tako da sam jednostavno prihvatio ono što mi je priča priredila.
Analiziranje je dobro jer pomaže dublje shvatiti film te ga početi više cijeniti, ali isto tako se ne treba ubijati u nečemu što nije ni namjeravalo uzeti toliko pažnje. Priča Arrivala možda i ima nekih svojih rupa, ali unatoč tome ovo je i dalje vrhunski napisan, režiran, snimljen i odglumljen film te mislim da je zaslužio sve nominacije. A za nagrade ćemo vidjeti, iako mu tu za sad ipak ne prognoziram veliki uspjeh.
Što sam ja to ispisao majko mila.
P.S. Otvorena je i anketa pa možete filmu dati svoju ocjenu. Glas uvijek možete promijeniti.
