Da. Čini mi se da mi je to posebno došlo do izražaja u periodu kad nisam ništa mogao igrati osim LoL-a. Valjda mi je LoL pokvario i sve ostale igre. Čudno je to, bilo mi je gušt igrati, pogotovo u društvu, ali se definitivno pretvorilo u ovisnost. Praktički dan nije prošao u razdoblju od nekih 3-4 godine da nisam igrao barem 2 sata. Nakon toga kada pogledaš i vidiš stotine - tisuće sati, pogotovo onda kada ti je već muka jer si sve moguće isprobao u igri a i dalje ju igraš, onda se javi osjećaj grižnje savjesti. Barem sto zadnjih sati sam igrao iako nisam toliko ni uživao. Onda se sjetim ostalih MP igara, FPS-ova koje sam igrao za vrijeme srednje. Pa to su bile stotine i stotine sati, ni sam nisam svjestan koliko sam igrao, često samo vikendom, ali opet je bilo previše. S druge strane, naravno da me kad se toga sjetim pere nostalgija i znam da sam uživao, ali i onda sam često imao isti osjećaj. Zapravo još gori, jer sam nekad svjesno igrao dok sam trebao nešto učiti ili sl. Mislim, kod ostalih medija mi se to ne može dogoditi kad znam da me barem kulturno uzdižu. Igre mi u konačnici jako malo korisnoga pružaju. Nekada su inspirirajuće i njih odigram u dahu, ali takve su mi rijetke. U zadnje dvije godine završio sam dvije igre. Možda će nekome to besmisleno zvučati, ne znam. Meni je većina postala zatupljujuća.
Onaj osjećaj da vrijeme prebrzo prolazi me jako pere zadnjih par godina. I sada pored ostalih stvari i područja interesa još uvijek više sati dnevno igrati igre bilo bi sebi na štetu.
buz U potpunosti poznajem tvoju situaciju. Takve stvari bi mogle biti i blaži oblik depresije, ali možda i samo prevelika lijenost. U svakom slučaju ružan je osjećaj kad cijeli dan ne napraviš baš ništa. Možda ne igram igre, ali svjestan sam da je ovisnost samo prešla na još više surfanja netom. Također mi znaju proći dani da ne znam gdje je vrijeme odletjelo. To nije život. Bemti internet i tko ga izmisli, ponekad ga baš proklinjem. Da mi je mobitel vodonepropusan vjerojatno bih i pod tušem bio s njim.
