Stos je da se ja lijecim, pijem terapije, idem redovito na interne kontrole (par ljudi, prvo psiholog i vjezbe opustanja ili pamcenja, pa socijalna radnica i onda svako razgovor sa svojim doktorom/icom).
Ali mi se opet pogorsalo, znam da je tu najveci i nepremostivi problem - okolina u kojoj jesam.
Zadnje sam bil na odjelu za produzeno lijecenje, na otvorenom.
Zatvoreni su uzas i to nikak nemre pomoci nekom kao ja, ne sama cinjenica da si zatvoren, nego s kim si sve zatvoren.
Sve se baca u isti kos, kriminalce, nasilnike i ljude s potpuno razlicitim dijagnozama, za potpuno razlicite odjele, a i bolnice.
Na zadnji odjel nemam primjedbi, jedino kaj su doktori jednostavno preoptereceni brojem pacjenata i papirologijom, te nemaju dosta vremena za pojedince, no to nije njihova krivnja.
A razgovor recimo meni ekstremno puno znaci.
