Prije nego što krenem sa samim osvrtom na Final Fantasy XV, otklonio bih na početku samo dvije stvari.
Nismo ni u 1996.-oj, a ni u 2006.-oj godini. Game development se od tada poprilično promijenio. Nema više starog SquareSoft-a. Njihove igre ćemo uvijek imati, ali vrijeme kad su te igre nastajale je nepovratno iza nas. Što prije stvari postavimo na taj način, bit će nam puno lakše shvatiti zašto je Final Fantasy XV odlična igra u serijalu; što me zapravo dovodi do druge stvari koju sam želio otkloniti odmah na početku. Final Fantasy XV je odlična igra.
Stvar koju možda i najviše cijenim kod JRPG žanra, a nešto što recimo Dragon Quest serijal po meni nepogrešivo radi je – sense of adventure. Osjećaj nekakve naivne dječačke grandiozne avanture, koji nažalost izostaje, ili je nema na pravi način, i tako već duže vrijeme u svakom novijem predstavniku samog žanra. Sve do pojave ovog Final Fantasy-a. Ovaj Final Fantasy to radi na maestralan način i to je zapravo glavni adut ove igre, te razlog zašto sam od početka do samog kraja bio nevjerojatno emocionalno povezan sa ovom ekipom. Ekipa koja je onako na prvu izgledala kao trešasti boy band iz nekog lošeg animea nakon dva-tri zajednička kampiranja, par dungeona, i prvog jahanja chocoboa, pretvara se u ekipu od koje se teško odvojiti čak i onda kad vani izlaze prve zrake sunca, a vi onako, kao nekad davno, krvavih očiju ispred ekrana. Izuzev MMO nastavaka, mapa Final Fantasy-a nikad nije bila veća. Ta struktura velikog otvorenog svijeta odlično pridonosi samom odnosu između likova. Nekad će taj odnos djelovati prilično isforsirano, šta nekad stvarno i je (ali, Bože moj, taj njihov odnos je tema igre), ipak će najčešće to biti stvarno topli i simpatični dijalog, pošalica, komentar i sl. nakon kojeg ćete sa smiješkom nastaviti igrati. Zapravo se ne sjećam kad sam se zadnji put igrajući neku igru ovako zadovoljavajuće smijuljio. Usuđujem se čak preporučiti igranje sa engleskim voiceoverom (lošijim), jer je igra očigledno tako zamišljena. Jer, lakše ulaze u uho njihovi komentari i sl. dok se sa japanskim voiceoverom konstantno mora pratiti prijevod na engleskom.
Trenutak u kojem se početna sreća i entuzijazam penju na potpuno novu razinu je tamo negdje oko trećeg chaptera, kad dođemo do prvog chocoboa, a igra se potpuno otvori. Chocoboi u ovoj igri su, usput rečeno, najbolji ikad u čitavom serijalu. I imaju odličnu glazbenu temu. Zapravo najveća šarm, i najzabavniji dio ovog nastavka je njegovih prvih 30-40 sati čiste avanture i radosti. Čak ni rješavanje priglupih fetch questova nije naporno kad si u dobrom društvu. A tu je i svima drago pecanje. (Da si pravi dokazani ribič ne pokazuje skill koji je na zadnjem levelu, već činjenica da si vani izvukao Noble Arapaima-u. Koliko je samo jeftinih štapova puklo u tom legendarnom pothvatu, prokleti bili.) Igra na momente grafički izgleda impresivno, pojedini gradovi su JRPG rajevi (Chapter 9). I tu nema nikakve zamjerke. U više od 100 sati na „običnom“ Playstationu 4 nisam ni u jednom trenu imao nikakav tehnički problem. Dvije stvari za koje mislim da su odrađene na najvišoj mogućoj razini, a za koje će se, vjerujem, mnogi složiti kada jednom napokon odigraju ovaj nastavak su: Battle System i Soundtrack. Battle system je posveta Platinumu valjda. Nemoguće nešto. Skoro ti dođe da zavičeš „To je to Dante!“. Combat je stvarno gušt i za igrati i za gledati. Ali je i dosta lagan. To je zapravo jedna od većih zamjerki ove igre. Final Fantasy XV je možda i najlakši nastavak u serijalu. Ako ti potioni ispadaju iz džepova, kao što nakon 20-ak sati ispadaju svakom pravom JRPG igraču, samo nebo ti je granica. Nije nemoguće izgurat borbu na svoju stranu makar bija i 20 levela ispod beštije protiv koje se lupaš. Zato su tu neki dungeoni (neki i sa naglašenim horror štihom) nakon završetka Main Story-a koji su prebolesni. Jedni od najboljih koje sam vidio u zadnje vrijeme. Dizajn beštija je možda i najbolji u serijalu, a sigurno izgledaju bolje od same ekipe iz igre. Zlobnici će reći kako je mapa ogromna ali i dosta prazna. Pa eto „logički“ zaključak. Tko bi se htio svako jutro tamaniti sa tamo nekom beštijom zbog jednog komada Horntooth Meat Pie-a. I summoni su izgledom zakon, šteta šta ih se tokom igre ne vidi prečesto. Yoko Shimomura je boginja glazbene emocije. Ako je išta u ovom nastavku Final Fantasy-a sto posto, onda je to ovaj soundtrack. Usprkos nekolicini nevjerojatno pamtljivih i emotivnih glazbenih dionica, ja se bez problema mogu odlučiti za ovaj komad kao najdraži i kao jedan od onih po kojima ću pamtiti ovu igru.
https://www.youtube.com/watch?v=watch?v=fKvYDnwTLOE
Odlična sitnica (koja zapravo i nije sitnica) je ubacivanje svih FF soundtrackova ikad izdanih u vidu itema iz igrinih dućana koji se mogu kupiti po mizernim cijenama. Bila bi baza da su cijene albuma barem sto tisuća gila, pa da se mi Uematsu nostalgičari moramo junačiti za njih. I huntovi su tu. I pojedini su stvarno impresivni. Impresivan je i onaj lvl99 hunt koji se otključa nakon kraja priče. Impresivan je na prvu; ali nakon dva sata lupanja (prijatelj je lupa i više) shvatiš koliki je zapravo Tabata trol. I grobnice sa posebnim oružjima su tu. Ova igra je ogromna, pomislit ćete. I bit ćete u pravu. Bilo da pecate, kladite se na fajtove beštija, radite side questove, naslikavate se okolo, utrkujute se chocoboima, ili se samo vozite do prve sljedeće crne kapule, jer baš ona fali za ovaj novi genijalni Ignisov recept; pravoj JRPG avanturi nikad neće biti kraja. Barem ne do onog trenutka kad poželite završiti ovaj Final Fantasy.
A onda dolazimo do najveće zamjerke ove igre, zbog koje nije i ne može biti savršena, a to je – priča. Priča ovog Final Fantasy-a je totalna truba. Glupo je uopće spominjati kako bi nekakvo dodatno vrijeme pomoglo Tabati i ostatku tima i kako bi vjerojatno imali puno smišljeniju i razrađeniju priču, jer je već opjevano koliko se dugo čekao ovaj nastavak. Najavljeni dodatni sadržaj u vidu novih questova, likova, popunjavanja priče itd. očekivano nije naišao na odobravanja. Ne postoji odobravanje za završni dio igre koji je potpuno zbrzan i nelogičan. Ne možeš imati dio u igri u kojem ti jedan od nosioca igre samo odjedanput nestane i vrati se sa nekom glupom pričom. Pa nismo u nekom disku di ću se ja izgubit na po ure, povratit, vratit se u žižu i na pitanje prijatelja „di si bija“ dat neke šture odgovore. Ovo je Final Fantasy, pobogu. Nema sumnje da će izlaskom svog tog dodatnog sadržaja igra dobiti novu dimenziju i na nju će se gledati kao potpunije iskustvo bliže nekakvom potencijalnom savršenstvu koje ova igra sasvim sigurno ima, ali pitanje je hoće li nas tada to uopće zanimati? Pokušali su stvar spasiti i sa nekakvim oblikom multimedia experience-a, pa smo tako prije samog izlaska igre dobili i film i anime koji nas je trebao približiti samom univerzumu, priči, likovima i njihovim motivima. Ali po mom mišljenju, u tom segmentu je igra totalno podbacila. Također, Tabata je implementirao neke svoje ideje koje jednostavno ne pripadaju serijalu. Nekome je savršeno legao, ali meni je onaj "survival" chapter pred kraj igre potpuno nepotreban i nikako Final Fantasy. Ali zato je tu milijardu sitnica i starih FF stvari koji mame osmjeh i rade prevagu. U globalu je tako sa igrama. One su nam najčešće dobre koliko sami želimo da nam budu dobre. Na internetu je nekad prelako biti sitničav i tražiti mane i pripisivati greške svemu mogućemu, ali stvar sa ovom igrom je da ima toliko dobrih stvari, da su one loše pobijene u startu. Nekad samo sam sebi promrmljaš u bradu „da su barem više radili oko priče i questova, a manje oko izgleda hrane“, a onda skužiš da je i taj manijakalni japanski food porn samo još jedan dodatni šarm ovoj epskoj avanturi. Onda te i ta hrana krene proganjat, pa ko zadnja budala u pauzama cjelovečernjeg igranja, trčiš do frižidera i pokušavaš kopirat Ignisa, jer je ono najbolja hrana koju si ikad igdje vidio. Više o hrani Final Fantasy-a XV, jer ona to zaslužuje (), u spojleru.
https://www.youtube.com/watch?v=watch?v=kX5cgYpDLQw&t=106s https://www.youtube.com/watch?v=watch?v=GDJcq0Czsi4
Možda je više do mene nego do same igre, ali često sam imao osjećaj kao da sam bačen nazad u eru prvog Playstationa. Shvaćam da su to teške riječi, ali sa ovom igrom je ponekad stvarno tako. Brilijira na polju te bezbrižne dječačke avanture, ali pada na djelu same priče i njene strukture. Ipak, usprkos svim tim nelogičnostima i zbrzanosti igrine završnice, toplo preporučujem da tokom igre sačuvate što više Promptovih slika. Igrin kraj vas sigurno neće ostaviti ravnodušnima.
Sve u svemu po meni je Hajime Tabata itekako položio test i isporučio je Final Fantasy vrijedan pamćenja, što nikako nije mala stvar. Final Fantasy XV je igra koju sam najviše igrao ove godine i jedno od najboljih gaming iskustava od kad uopće posjedujem Playstation 4. Igra po kojoj ću pamtiti ovo predbožićno razdoblje 2016.-e godine, i igra koju ću preporučiti svakom tko je ikada imao veze sa iti jednim nastavkom iz serijala. A ovo je i odlični entry point za sve nove i buduće ljubitelje FF-a. To je u konačnici i bio cilj koji je Tabati, vjerujem, uspio. Napraviti svojevrsni reboot serijala, sa zdravom podlogom za dalje. Kao što sam rekao na početku, neke stvari će trebati ostaviti iza sebe, i pokušati se pomiriti sa budućnošću koju čeka ovaj serijal. Pomolimo se svi zajedno gaming nebesima samo da ne čekamo na Final Fantasy XVI deset godina. Jer veliko je pitanje šta bi u tom slučaju onda mislili.
Arigato, Tabata-san. Bilo mi je zadovoljstvo.
