Vrijeme da i ja napišem svoje detaljnije dojmove u vezi famoznog spiritualnog nastavka Icoa i SotC-a, igre od koje se mnogo očekivalo i sa stažom od 10 godina u produkciji. Neke su godine bile više produktivnije od drugih, neki bi čak rekli da je igra jedno vrijeme bila u development hell-u, i ostaje pitanje na kraju nakon što se Uedina beba nalazi u našim rukama, da li je ispunila očekivanja?
Ukratko, moja jeste i to debelo iznad istih.
Ako je tema i suština ICOa bila o prijateljstvu, a Shadow of the Colossus o nadi u situaciji totalnog beznađa, The Last Guardian je o satisfakciji promatranja drugih kako uspijevaju. Ono što razlikuje Tricoa od Yorde je promatranje Tricoa kako se razvija i stvara zajednička veza između dvoje neobičnih suputnika, koji međusobno razvijaju povjerenje, komunikaciju i suosjećajnost unatoč svim nezgodama i preprekama koje su im na putu. Yordin značaj u igri npr. je izražen preko dijaloga i animacija, dok je Trico poseban iz razloga kako mu pomognete da on savlada neku prepreku i kako se na kraju vi osjećate zbog toga.
Potpuno odbijam čestu zamjerku koju pročitam na forumima i ostalim recenzijama da je igra „ostala u ps2 generaciji“ ili da se primjeti zastarjelost, jer to jednostavno nije istina. Trico jednostavno daje dojam da je miljama ispred konkurencije u svojoj oblasti. Ako je razlog teškog, dugotrajnog i bolnog razvoja igre bilo usavršavanje animacija, onda je to vrijeme debelo isplaćeno. Samo njegovo postojanje se čini revolucionarnim. Njegove animacije i dizajn su jedno i zajedno čine se dovoljno uvjerljivim da vi sami vjerujete u njega.
Iako se kao glavnim fokusom Uedine priče može činiti bijeg dječaka iz tog čudnovatog i nepoznatog mjesta, ubrzo shvatite da je Tricov razvoj sama suština igre. Zaista sam želio da vidim kako je (i da li je?) Trico, to misteriozno „čudovište“ uspjelo pobjeći i te scene čine emocionalnu jezgru igre. Zaista ćete cijeniti dramatičnu scenu kada Trico potpuno povrati svoje fizičke sposobnosti. U tim trenutcima kao budala mlatarat ćete šakom po zraku sa knedlom u grlu. I igra je prepuna takvih scena... ne gdje se vi osjećate moćnim zbog nečega što se uradili već zato što je Trico uradio nešto u čemu ste mu vi pomogli. Kasnije u igri, kad on postane vaš zaštitnik, ta konekcija između vas se osjeća snažno i ljudski.
Zanimljivo je kako se igra od tog ICO osjećaja u početku „prebaci“ polovinom igre na SotC feel, samo zbog tog opsega igre i opasnih situacija koja zahtijevaju penjanja i veranja na masivne strukture i znojenja dlanova zbog naizgled nemogućih skokova. Ueda je zadržao taj svoj originalni feel gdje u daljini često možete vidjeti gdje ste bili ili gdje ćete biti! Što je iznimno bitno i daje vam osjećaj povezanosti sa svijetom.
Što se tiče umjetničkog izričaja, ljepotu ove igre je nemoguće opisati. Od sjajno i hirurški precizno osvjetljenih dijelova igre do magličaste i bajkovite atmosfere, Uedin potpis ovdje je nepogrešiv. No tu i tamo zamjerka sa tehničke strane se desi, da čak i na Pro konzoli padne broj sličica u sekundi ispod prihvatljive, ali takve situacije su rijetke i nije ni u kojem slučaju narušilo moje uživanje u igri. Također pri nekim, hajmo to nazvati „klaustrofobičnim“ dionicama igre primjetni su problemi sa kamerom, što bi moglo zasmetati nekim igračima, ali meni na sreću nije toliko.
Igra se može činiti ponekad kositi sa današnjim standardima o tome šta trebate činiti ili na koji dio levela bi se trebali popeti, jer nema obojenih ivica i očitih mjesta za uhvatiti se. U nekim situacijama ćete možda sebi reći „Odbijam povjerovati da ovo nije neki glitch!“ samo da bi ste se trenutak kasnije uhvatili za glavu kako je samo rješenje očito.
Možda jedna od najbizarnijih stvari je kako se zapravo malo promijenilo u samoj Uedinoj viziji. Nakon svih godina, ovo je ista igra kao i ona predstavljena. Nema izbačenih sekcija igre ili ne-obećane mehanike. Još od prototipa, Uedina vizija je ostala netaknuta.
Također nema taj osjećaj da igra prati moderne trendove, zapravo bio bih zaprepašten da se u igri nalaze razni predmeti koji bi služili za povećanje nekog imaginarnog bara. Zapravo, da, postoji u igri skrivenih stvari i kao za primjer je jedan predivan vrt kojeg možete pronaći i jedino što možete raditi u njemu je sjediti i promatrati okolinu. Nećete dobiti experience poene niti bilo kakav pop up marker da ste uspješno pronašli skrivenu lokaciju. Jednostavno predivno.
I na kraju šta reći osim da se isplatilo kupiti PS4 samo zbog ove igre. Nešto što u meni prouzrokuje ovakvu silovitu kišu emocija je teško i nazvati igrom. Evo, nakon dvije sedmice otkako sam prošao igru, nije dan prošao da se ne sjetim svoj prijatelja. Bit ćete tužni kad bude gotovo i apsolutno potišteni znajući da je druženje sa vašim pernatim stvorenjem došlo svom kraju, ali osjećat ćete se dobro i toplo iznutra. Hvala Ueda, živio ti nama sto godina i slobodno uzmi koliko god ti vremena treba da ispuniš svoju viziju, jer za ovakva iskustva vrijedi čekati 10 godina. Do sljedećeg viđenja, dragi prijatelju...