Vidim da su se napokon pojavili i posljednji štitovi The Last Guardiana. Znao sam da ste tu negdje.
Možda nema važnost i težinu jednog SotC-a, ali svejedno, po meni - generation defining igra.
Nekako sumnjam da je TLG ikako bilzu "generation defining" statusa. Što više, ne vidim ni jednu igru ove generacije kao neki primjerak definicije. Sve što se dalo definirat se definiralo praktički. Možeš jedino reć da su indie igre definicija generacije s obzirom koliko ih se naštancalo
Možda sam istrčao sa izjavom, jer zapravo sam više mislio na to da je The Last Guardian igra po kojoj ću pamtiti ovu generaciju konzola. Mada, i o samom "defining" dijelu bi se dalo diskutirati, jer barem u jednom polju, ova igra postavlja temelje i definira do sada neviđeno, a to je - Trico.
Pisao sam poveći osvrt na ovu igru još odavno i ne bih se volio previše ponavljati, ali moram napisati par redaka.
Najznačajnija stvar što se tiče TLG-a je što igra uopće postoji. Igra koja je postala sinonim za nadanje, igra koja je prošla svu havariju development hell-a, igra koja je preskočila jednu čitavu generaciju konzola je ugledala svjetlo dana. To je čudo; i najveći dar Fumita Uede koji smo mogli dobiti.
Pričati o tome u kolikoj mjeri je igra ispunila očekivanja je potpuno nezahvalna i subjektivna stvar. Skoro deset godina (koliko je igra zapravo bila u razvoju), ljudi su se promijenili deset puta, čak ni svi fanovi prethodnih Uedinih igara nisu dočekali TLG na isti način i sa istim očekivanjima. Za mene osobno, TLG ne da je ispunio očekivanja, nego je i uspio postaviti nove standarde na emocionalnom polju na kojem sam mislio da su igre već odavno na vrhuncu svoje moći.
Ono u čemu TLG najviše briljira i ono što nosi igru je Trico i odnos koji se gradi između njega i dječaka. Već od samog početka i onog prvog buđenja u špilji.
Trico je potpuno realizirano i maestralno animirano stvorenje sa svim svojim različitim pokretima i ponašanjem. Zbog samog dizajna, kroz lik Trica igrač ne samo da otkriva na kakvom principu svijet igre funkcionira, već i kako se sama beštija ponaša.
Velik je broj igara koji uključuje razne oblike životinja, i bilo je igara koje su pokušali simulirati/animirati iste. Postoje i igre koje su pokušale dočarati osjećaj vlasništva nekog ljubimca, ali ono u čemu Ueda i ekipa prednjače i rade to maestralno, jest činjenica da oni Trica prikazuju kao životinju, a tek onda kao potencijalnog ljubimca. Još od samog starta igra pokazuje Trica kao životinju koju je nemoguće pripitomiti, a to nam zorno prikazuje u situacijama kad se životinja okrene i protiv samog dječaka. Istovremeno, dječak na Trica gleda kao na druga. Trico je pokretač svega. Isto tako, on je produžena ruka igraču, a jedan bez drugog jednostavno ne mogu.
S obzirom na činjenicu da je ovo treća igra Team Ico-a, nije ni čudo što je odnos igrača i likova pogođen u potpunosti te je izgrađen na savršen način. Fumito Ueda je u jednom od svojih malobrojnih intervjua izjavio kako ga je iskreno začudio prijem igrača koji su završili Ico, a poslije i Shadow of the Colossus. Ueda je tada rekao kako im primarna zadaća u nijednom trenutku nije bila gradnja odnosa između igrinih likova kao glavni motiv. On kaže da je za svaku njegovu igru prvobitna zamisao "Evo vam maštoviti svijet - izađite i igrajte se. Tek na kraju donosite zaključke što smo vam pokušali prezentirati." Također je rekao da je bio posebno iznenađen kad je pratio feedback igrača na odigrani SotC. Rekao je da je za njega u toj igri bio glavni odnos Wandera i djevojke, ali ostali igrači su prilično emotivno i značajnije doživjeli odnos između Agra (konja protagonista) i Wandera. Od tu je zapravo krenila ideja da se na tom konceptu mogu izraditi određene mehanike i iz svega toga je zapravo nastao The Last Guardian. Po Uedi je The Last Guardian prva igra njegovog tima koju će bazirati na građenju odnosa, kroz, opet, samo njima prepoznatljivu naraciju.
Trico je čisto umijeće digitalnog dizajna. Umjetnici, animatori i inžinjeri koji su ga stvarali - zaslužuju najveće moguće pohvale. Trico ima stotinu detaljno oblikovanih komada perja koji se reflektiraju na svjetlu ili tami, vjetru i vodi. Kad se Trico počeše - perje ispada. Njegov rep je zahvaljujući majstorstvu igrinog dizajna - esencijalni dio kod riješavanja zagonetki. Nakon borbe se Trico uzbudi do te mjere da ga jedino može smiriti da se popenjete na njega i da ga tješite maženjem, ali naravno, Trico se ni u tom slučaju ne ponaša očekivano, već sukladno mjestu na kojem ga se mazi. O vađenju strijela iz njegovog tijela, o činjenici da se sama krv na njegovom perju suši, a rogovi i krila tijekom igre polako rastu natrag, da ni ne govorim. Animacija je jedna od najboljih koju će te vidjeti, u to nema sumnje. Trico se ponaša točno onako kako se životinja ponaša. U tom pogledu je ova igra
groundbreaking i
defining, jer ne postoji neki drugi lik iz neke druge videoigre koji se može usporediti sa njim.
I meni osobno jedan od najdražih i najbitnijih dijelova ove igre - skokovi. Igra nas često stavlja u situaciju u kojoj da bi prešao sa jedne strane na drugu, Trico mora preskočiti ponor, a igrač ga navodi. Sama ta scena skoka, taj zvuk vjetra koji prolazi kroz perje Trica je nešto šta za mene obilježava ovu generaciju konzola, nešto što ću vječno pamtiti, a nešto što je zapravo skroz teško objasniti.
Postoji milijardu stvari u/o videoigrama koje je lakše objasniti od genijalnosti The Last Guardiana. Najbliže na tragu tog objašnjenja je za mene ona odlična i iskrena Solidova izjava iz jedne druge teme:
U mojim očima još jedno Uedino remek djelo so far, to sam shvatio dva sata nakon prvog igranja koja sam proveo nesvjesno sa smješkom na licu.
Suviše teško je biti objektivan prema ovoj kreaciji, ali zato nikad lakše nije bilo izraziti svoje subjektivno mišljenje. The Last Guardian je minimalističko, snovoliko i misteriozno remek djelo. Još jedan dan u uredu za istinskog genijalca Fumita Uedu. Igra za koju je potpuno jasno da je Ueda za razliku od Ico-a i SotC-a ovaj put prodaje kao - iskustvo i kao odnos. Isto tako, The Last Guardian je i dalje u svojoj srži ono najbitnije, i dalje je - igra. I dalje ovdje postoje zagonetke koje moramo riješiti, i dalje postoje kontrole koje moramo savladati, i dalje je tu predivno dizajnirani svijet (poseban je gušt u stilu Dark Soulsa osvrnuti se na sve dijelove koje smo proši) kojeg je potrebno istražiti. The Last Guardian se ne treba nikome ništa truditi dokazati, a to ni ne radi, jer igra po svojim pravilima od svog samog početka, pravlima za koje znaju da se svima neće svidjeti. I zato je nemoguće objektivno ocijeniti The Last Guardian. Jer što napisati? Da je to životno iskustvo/10? Da 7/10 ljudi plače dok igra igru? The Last Guardian je ta glupa nostalgija i vraćanje u djetinstvo, taj glupi Uedin pokušaj da nam ostvari dječačku maštariju grandiozne avanture po misterioznom dvorcu. I uspijeva u oba slučaja. Ne želim zvučati pretenciozno, a i nezahvalno je govoriti na taj način, jer se radi o potpuno subjektivnom gledanju na stvari, ali ponekad je zaista potrebno gledati srcem, a ne očima. I zato je meni situacija sa The Last Guardianom od prvog buđenja u špilji bili kristalno jasna. Instant povratak u vrijeme kad sam curi sa kojom sam sjedio u klupi u osnovnoj školi sa najiskrenijim namjerama posudio Ico (jer su tad valjda cure bile pet puta normalnije i dosta njih je imalo Playstation, a ne bi vjerovali da vam kažem da sam kopiju prvog MGS-a dobio ni manje ni više, nego od prijateljice još tamo u drugom, trećem razredu). Zapravo gledajući sve tri igre, TLG je najlakše usporediti sa Ico-om. Vjerojatno većini najdraži, a za mene i jedan od najiskrenijih djelova neke videogre ikad, trenutak kad Ico izvuče Yordu iz kaveza i uzme je za ruku, je trenutak kojeg prepoznaš ili ne prepoznaš. Takvim scenama TLG obiluje.
The Last Guardian je najveća moguća predivna livada. Ona na koju izađeš i trčiš do mile volje dok ne izdušiš u potpunosti. Tek kad se skroz umoriš, zakotrljaš se preko te divne i mirisne trave da pogledaš u nebo. Na nebu se tad nazire jedan od najljepših krajeva neke videogre. Tih zadnjih pola sata koje nikako ne očekuješ. The Last Guardian je i razlog zašto su videoigre jedan prekrasan medij. Njegovu važnost mogu shvatiti apsolutno svi, ali samo ako su spremni napraviti kompromis.
Za TLG je bilo vidljivo iz aviona da će to bit igra koju jednom prijeđeš i zaboraviš. Više ljudi pamte i žele SotC neg TLG.
Nikad u životu.
SotC je posebna igra, za industriju i značajnija od TLG-a. Ali stvar je potpuno jasna. Tko je uopće odigrao TLG? Slavku je rečeno da je TLG igra loše kamere, da povremeno padne fps, i da trebaš spamat kontrole da bi se Trico pokrenuo. Slavko je odigrao SotC jer je predstavljen u vrijeme kad je sve oko industrije imalo dušu. Naravno da Slavko pamti više SotC od TLG.