Play time: 166h (bez Gwenta)
Platforma: PC
Blood and Broken Bones
Mali osvrt na igru. Nema spoilera!
Igru sam nestrpljivo čekao od prve najave. Poznavajući prijašnje nastavke malo sam bio skeptičan kad su najavili open world. Nisam znao što očekivati, kako će izvesti jednu witcher igru u takvom okruženju i kako će ukomponirati da ne izgubi onu atmosferu i prizemnu priču koja je krasila prethodna dva nastavka. Još me više plašilo kakve će lokacije biti s obzirom na najavljeni opseg igre, razrađenost likova, priča… Čekao sam dvije godine, pratio svaku vijest, pregledavao službene stranice, forum i čekanju je došao kraj (istina nakon bolnih odgoda). Pripremio sam nove grafičke drivere, slijedio tweakove Nvidie kako bi podesio grafičke postavke, rekao šefu „Gle, mene sutra nema na poslu, ne pitaj zašto, ne pokušavaj shvatiti, ovo sam čekao sa jednakim nestrpljenjem kao i Half Life“. Odgovor šefa: „ Reci mi dojmove prekosutra“. Preload je bio napravljen, sve je bilo spremno i tako čekao službeni release na Steam-u, stavio grickalice, pivu pored monitora, poljubio dragu za laku noć, stavio headset na glavu, pustio „lazare“ na youtube i čekao da se pojavi button PLAY. I konačno se pojavio! Uzeo sam kontroler u ruke i pokrenuo igru..
Nakon nekog vremena pogledao na sat i ostao u nevjerici gledajući u brojke koje pokazuju 5 ujutro, nenačeta i topla piva još je stajala na stolu u maloj lokvi vode ispod nje, a puna zdjela čipsa i krokija je poprimila nespretnu siluetu špiljskog trola. I od tada je svaki moj slobodni trenutak prolazio uz ovu igru, uz ovo remek djelo nakon kojeg sam poprimio jedan čudan sindrom, ali o njemu malo kasnije.
Ono što me zaista oduševilo su likovi. Meni najbitniji segment jednog RPGa odrađen je, pa usudim se reći, najbolje do sada u žanru. Prvi susret nakon prologa i razgovor sa Vesemirom pokazao mi je što očekivati kroz igru. Nakon toga postalo je još bolje! Nisam mogao vjerovati koliko su pozornosti posvetili čak i totalno sporednim akterima, onima koje sretneš kroz random quest lutajući divljinom. Svatko s kime je moguća interakcija ili razgovor ima pozadinsku priču, može se osjetiti kakav teret u tom trenutku ima na svojoj duši, kakva pomoć mu treba, koje su mu skrivene namjere i koje je njegovo trenutno mjesto u tom svijetu. Glavni akteri ove priče i oni koji su bitni za pojedine questove su odrađeni jednostavno besprijekorno, uključujući i našeg Geralta. Moguće je razviti kompleksne odnose kroz višestruke razgovore, odluke i akcije. I to se zaista proteže kroz cijeli gameplay. Nevjerojatno! Geralt više nije toliko indiferentan kao u prethodnicima, nekako su uspjeli prikazati da je stariji, iskusniji i mudriji. Njegov cinizam i sarkazam su doveli na jednu višu razinu, a s druge strane njegova ljudskost je izraženija više no ikad. Doslovno svaka odluka ima opciju „pravednosti“ za pojedinu situaciju, ali to ne znači nužno i nekakav ultimativni dobar ishod poput onoga u Mass Effect serijalu. Sve su ipak pustili u sivom području, sve odluke nose i posljedice koje mogu biti loše, katastrofalne ili mogu donijeti slijed događaja koji se jednostavno moraju dogoditi. Ispočetka sam pomno birao „lesser evil“ kao što bilo prikazano u onom traileru i osjećao sam se da sam donio ispravniju odluku i takav način sam zadržao do kraja, jer mi se svidjelo na koji način oblikujem Geralta. Razgovori su nekonvencionalni i drugačiji od ostatka igara u ovom žanru. I sve u svrhu dosljednosti sa svijetom koji su zamislili i situacijom u njemu. Geralt se drugačije odnosi prema prijateljima, poznanicima, neprijateljima ili nasumičnim likovima s kojima razgovara. I ovdje su postigli da kroz takav razgovor osjećam da s određenim likovima on dijeli nekakvu povijest, da je nešto ipak prošao ranije s njima, a igrajući prethodne nastavke vrlo lako sam pohvatao o čemu se radi i meni je to bilo odlično. Voice acting je zastrašujuće dobar, od Geralta, Yennefer, Emhyr, Zoltan, Ciri… Kod ostatka NPCova ponekad se skuži recikliranje glasova, pogotovo onog lika koji zvuči da je upravo popušio šteku crvenog Marlbora. Meni su apsolutni vrh trolovi. Mislim tko može zaboraviti onog Wham Wham-a ili lika s brodovima!
E sad, što se tiče questova mislim da je vrijeme da se drugi studiji zamisle i duboko promisle zašto ovaj RPG toliko odskače o ostatka i da li je moguće ovakvu kvalitetu prezentirati u drugim naslovima. Mislim jedan lov na blago ima cijelu priču iza sebe. Pročitao sam sve logove, journale, knjige, pisma i nakon čitanja totalno drugačijim očima gledam ostatak questa. Toliko sitnih detalja je posvećeno pisanju istih i sve je uredno povezano i odgovara Geraltovim observacijama, komentarima i radnjama. Sporedni questovi su isto priča za sebe. Određeni quest line u Velenu je na razini, a ponekad i bolji od main questa. Napravili su dobar omjer između istraživanja, razgovora, borbe, a raznolikost radnje unutar pojedinog questa je zabrinjavajuća (na dobar način). Međutim unatoč tolikim varijacijama uspjeli su ostati unutar atmosfere lokacije, svijeta ili stanja uma pojedinih aktera i sve djeluje kohezivno. Witcher contracti su mi fenomenalni, počevši od inicijalnog razgovora sa likom koji je stavio notice na ploču, pa do istraživanja i završnog suočavanja sa uzrokom. Svidio mi se taj osjećaj neizvjesnosti, jer nikad nisam znao što me čeka, kakav je monster (ako je uopće i monster u pitanju), a ponekad se quest znao i toliko produžit da me odveo na neočekivana mjesta. Sve ovo je vrlo važno i posvetili su maksimalnu pozornost tome. Main quest, kao i sama priča je jedna velika avantura, jedno konstatno traganje, izgrađivanje odnosa i savršeno pristaje Geraltu kao witcheru upravo zbog njegove profesije. Jako, jako pametan potez i odličan posao s obzirom da je vrlo teško iz nečega ovakvog izgraditi dobru priču i priču koja će biti zanimljiva. I sad ovdje dolazim do onoga zašto su važni ovi „sporedni“ questovi. Naime, ti sporedni questovi nadopunjuju glavni quest line, posljedice proizašle iz njih utječu na glavni. Sve je povezano, a witcher contracti i lov na blaga nose Geraltu kruh, dok s druge strane igraču poput mene daju kompletnu sliku glavnog lika, nadopunjuju priču sa prikazom njegovih redovnih aktivnosti, uvlače me u taj svijet i povezuju me sa glavnim likom kao što niti jedan naslov do sada nije uspio. Moram priznati da me malo iznenadila završna misija, nisam očekivao tako nešto, prilično odskače od svega dosada viđenog u witcheru. Ali mi se jako svidjelo, stvarno dosljedan oproštaj od serijala.
Glavni adut ove igre je njezin svijet. Jedna predivna umjetnička kreacija koja diše punim plućima i svakim izdahom stvara takvu atmosferu da sam ponekad zaboravio što sam uopće krenuo obavljat. U 166h igranja nisam uopće koristio fast travel, osim za putovanja na pojedine regije. Otkrio sam sve lokacije na svim mapama, sve upitnike, istražio sve špilje i čini mi se da sam obavio sve random questove koji se povremeno stvore na mapi. I sve to na leđima Rochea, jer jednostavno meni je ovo bio doživljaj i nisam želio propustiti ništa. Koliko god se trudio nisam mogao pronaći nešto generično, nešto što baš iskače iz scene i vidi se da je djelo random popunjavanja prostora. Vremenski uvjeti su fantastični, a posebice impresivno izgleda izlazak i zalazak sunca. Oluje na moru isto tako prilično impresivne. I ono što je bio pun pogodak je vjetar. Daje dinamiku cijelom svijetu, a u kombinaciji sa ogromnom količinom raslinja i drveća djeluje strašno uvjerljivo i atmosferično. I jedna stvar mi nije nikako jasna. Kako su uspjeli postići da sve građevine i općenito sve što je stvoreno ljudskom rukom izgleda baš kao u stvarnosti unutar tog svijeta? Da pojasnim, primjerice dođem u neko selo i tamo su drvene kuće slamnatih krovova. Između kuća postoje puteljci, blatni puteljci nepravilnih linija, ponekad popločeni drvenim daskama. Neke od kuća imaju vrtove raznog povrća, ponekad se nađe i pokoja ovca, krava, kokoši i psi trčakaraju okolo i svi gledaju svoja posla. Žene peru robu, čerupaju kokoši, djeca se igraju, vojnici patroliraju, neki muškarci pecaju, pile drva, puše lule i tako. Ništa neobično, ali svaka od tih kuća je drugačija, nisu pravilnih linija, vidi se da su napravljene u neimaštini i ne prevelikom znanju zanata. Ponekad bršljan raste po zidovima istih, trava i raslinje proždire sve što ljudska ruka nije takla, baš kao i u stvarnosti. Da svi ti ljudi napuste to selo, mašti ne bi trebao nikakav napor zamisliti kako bi to selo onda izgledalo. Puteljci bi obrasli u raslinje, kuće bi progutala priroda, vrtove bi ugušilo divlje bilje i divlje životinje bi zamijenile domaće. Mislim ovakav stupanj umjetničke sposobnosti još nisam vidio. Ništa ne „iskače“ iz okruženja i stvarno su na mene ostavili dojam da ipak priroda vodi glavnu riječ. Neću spominjat lokacije zbog spoilera, ali mogao bi napisati par stranica o regijama, lokacijama, naseljima i gradovima.
Sama borba je zabavna i ispočetka zna biti zahtjevna, pogotovo kad naiđem na situaciju u kojoj mi je protivnik par levela iznad Geralta. Kasnije se balans malo izgubi i poneki signovi postaju OP, ali moram još odigrati na najvećoj težini da vidim mijenja li se što. Ispočetka sam bio pobornik da se kamera stavi bliže Geraltu, ali nakon igranja vidim zašto su je udaljili. Kada se nađem u borbi sa više protivnika ili sa većim monsterom bliža kamera bi bila ograničavajuća i ne bi vidio što radim. Ako dodam ovome i opcije parry, dodge, roll i counter attack mislim da bi bilo vrlo frustrirajuće. Ovako je taman i mogu pratit sve oko sebe i Geraltove radnje, jer ponekad je timing važan. Da su malo bolje riješili target lock bilo bi još bolje. Signove sam vrlo često koristio i čak ulagao u njihov napredak. Ponekad sam se znao zaigrati sa puppet masterom i firestreamom, jer je bilo stvarno zabavno. Potione sam isto redovito koristio, a među njima je prednjačio swallow i golden oriole. Decotioni mi stvarno nisu jasni. Daju ogroman toxicity level, a nisam ih imao uopće potrebe koristiti. Ovdje su mogli posvetiti više pažnje i napraviti bolji balans između težine, inventara i same borbe. Bombe su mi isto bile drage, pogotovo northern wind! Što se tiče inventorya on je divan i krasan sa mišem, ali sa kontrolerom je jednostavno premasivan. Išli su rješavat problematiku sa tabovima, ali kasnije se po pojedinom tabu toliko toga nakrca da uzima dosta vremena i nepregledno je. U samoj borbi neopisivo dobar osjećaj je napraviti finishing move, a tijela djeluju „mesnato“ i svaki udarac mačem ostavlja dojam težine tijela u koji udari. Sve u svemu po meni najslabiji segment igre, ali s obzirom da je ostatak vanserijski onda ispada sasvim dobar i zabavan.
O ostalim stvarima sutra, već je kasno, a treba radit sutra.
E da o onom čudnom sindromu koji sam pokupio. Da citiram jednog kolegu sa službenog witcher 3 foruma:
„The Witcher 3 Ruined My Gaming Life....
After finishing the game on "death march" difficultly which took me a 200 hours playertrough, i got so into the game that when it was over, i realized its the best game i ever played, but then a thing happen i did not expect, i cant play other games, it set the bar so high for me, i just cant play other games, all other games lost their taste im totally sirius i cant freaking play anything... i did not even get excited from fallout 4 or any other game that is going to come out.“
