Napokon gotov nakon nekih 128 sati u igri. Mislim da mi je to i osobni rekord za jedan prolazak. Napominjem u startu, IMA SPOJLERA u nastavku pa ako netko kojim slučajem još nije odigra, radije nek priskoči cili tekst.
Iskreno, ja nisam fan fantasya, pogotovo ne u ovakvom settingu. Isto ka šta mogu cijenit kvalitetu LotR filmova, ali jedno gledanje mi je bilo i više nego dosta. Ali s obzirom da nema te teme ili gaming videa u kojima nije bar jednom spomenuto kako je Witcher 3 remek djelo i s obzirom da me prijatelj skoro od izlaska igre upire da je moram odigrat jer ne znam šta propuštam, napokon sam odlučija da i sam vidim u čemu je stvar. Najviše i zbog njega sam nastavlja nakon prvih par sati jer me u tom periodu igra debelo odbijala.
Razloga je bilo nekoliko. Prvo, jer sam počea na high postavkama, i ne znam igru di je veća vizualna razlika između high i ultra. A i na najvišim postavkama, igra nema najbolje teksture (osim na facama i pogotovo armoru) i ima stvarno loš draw distance. A to najviše dolazi do izražaja usrid dana i kad je lipo vrime, kakvo mi je bilo na početku. Usto, ima neki šaroliki, pomalo cartoony stil čega isto generalno nisam fan. Pa su tu još i dijalozi i voice acting. Počea sam ovu igru odmah nakon završetka Uncharted 4 pa je sraz bija itekako primjetan. Znam da ih nije fer uspoređivat iz više razloga, ali jbg smeta ti. Dijalozi su mi bili nekako usiljeni, možda samo zato jer ih glumci nisu najbolje prodavali. I to su otprilike bili prvi dojmovi.
I šta se onda dogodilo? Prvi zalazak sunca u igri, eto šta. Ja na Roachu uz rijeku, oko mi privuče suton s lijeve strane i taman krene savršeno odgovarajuća muzika. I samo tako, atmosfera me plesne po faci i ostavi otvorenih usta koja potom samo formiraju osmijeh narednih 5 minuta. Možda zvuči ka glupa i sitna stvar ali u tom trenutku mi je bilo jasno da neće bit nikakvog odustajanja. Tad sam već i pribacija većinu postavki na ultra, šta je isto napravilo bitnu razliku.
Jer stvarno je sunčano vrime najgori period za igru. Čim krene sumrak ili noć ili zora ili oblaci ili vitar ili kiša - bilo koji drugi vremenski uvjeti - ne samo da to pokrije određene grafičke nedostatke nego i digne atmosferu na skroz drugi nivo. Pogotovo kad vitar počne zavijat i grane stabala se počnu njihat, a lišće šuštat - o moj bože. Ne serem kad kažem da sam u Velenu više puta počea izvodit neartikulirane zvukove od čistog oduševljenja, dok su mi se dlake na rukama dizale. A osvijetljenje u ovoj igri? Mogu bez dvojbe reć da nisam susrea bolje u ijednoj igri koju sam igra. Od onih koje sam vidija na YT, jedino su mi RDR II i F4 izgledali ka da bi se mogli ravnat s ovim. Ne znam, mora bi ih prvo odigrat. U svakom slučaju, osvijetljenje je fenomenalno, kad počne prodirat kroz lišće i između grana...ma nemam riči.
Ono šta me nije uopće oduševilo je borba. Pogotovo na nižim levelima, čak i na Story and Sword moraš po svemu lupat dva dana. Tako da sam prije Kaer Morhena nerijetko i spušta na Just the story jer mi nije bilo apsolutno nikakvog gušta u borbama, pogotovo ne s čudovištima. A ni s ljudima, uvik ista counter animacija, šta ne možeš baš ni koristit ako je više od jednog protivnika. Negdi oko Kaer Morhena kad počneš malo brže dizat levele, već imaš bolja ulja, opremu i razvijenije sposobnosti, postane malo dinamičnije i puno lakše pa sam otad igra uglavnom na Blood and Broken Bones. Tako da kad malo unaprijediš lika postane i borba nešto ugodnija, ali i dalje je to mlako. Šta je problem s obzirom koliko je duga igra i koliko često moraš vadit mač.
O dijalozima i voice actingu sam već bija nešto napisa. Ne znam, uvik se postavlja to pitanje jesam li se ja samo navika ili je zapravo postalo bolje. Neću reć da je gluma loša, osim kod pojedinih nebitnih seljaka i manjih likova, ali je nekako...ono da samo slušam sa strane i ne znam o čemu se radi, bilo bi očigledno da je rič o igri, samo bi zaključija da se ne radi o baš visokoj produkciji. Većinu vrimena je ok, ali kad dođu neke zahtjevnije scene, onda se uglavnom osjeti da to nije to. Zbog čega i emocionalne scene nisu baš imale efekta na mene, jer nisam čua likove nego glumce koji se trude bit uvjerljivi. Pisanje također varira, ali to mi se čini da postaje bolje kako igra napreduje. Jedino šta se previše guraju seksualne situacije i kad stvarno ne triba, i također u već spomenutim emocionalnim scenama se nekad previše trude. Npr kod onih toplih momenata između Geralta i Ciri koje počnu super i onda nastavljaju dok ne odu korak predaleko i postanu malko previše, ahm...previše. Humor je nekako suhoparan većinu vrimena. Nađe se pokoja fora i ona cila scena opijanja u Kaer Morhenu je bila vrh, isto ka i vjenčanje u HoS ekspanziji, ali inače ehh.
Šta se sidequestova tiče, toliko sam se načita o tome kako je TW3 revolucionizira gaming u tom smislu i stvarno se mora priznat da su se potrudili svakom imalo većem side questu razradit neku priču, šta preko likova, šta preko raznih bilješki koje možeš nać. Međutim gameplay se opet svodi na praćenje tragova pomoću Witcher osjetila (šta je donekle interesantno jedino kod istraživanja nekolicine scena zločina) i borbe o kojoj sam već napisa šta imam. I opet u moru tih side questova, ima ih možda 5-6 šta su stvarno interesantni i pamtljivi, dok su ostali dobri u kontekstu ispunjavanja svita i dočaravanja Geraltove svakodnevnice, uloge i vještine ka witchera, ali da su pretjerano zanimljivi ili zabavni, baš i nisu. Slično mogu reć za svit općenito, zapravo. Radi se o imerzivnom, pomno razrađenom univerzumu u koji je očito otišlo puno truda i to cijenim, ali tek su mi određeni dijelići bili zaista interesantni.
Glavna priča isto ima bljeskove. U Velenu, baron je bija zanimljiv i dobro odrađen lik. Kraj njegove priče i u biti sve ono s Crones mi se svidilo. Flasbackovi sa Ciri su pametna odluka, da se možemo upoznat s njom prije nego je Geralt nađe pa da to znači nešto i nama koji nismo čitali knjige. Ako je još nečeg bilo u tom području igre, već sam zaboravija. Novigrad je počea obećavajuće sa političkim igrama i kriminalnim podzemljem, ali ne kraju me cili taj segment razočara i vjerojatno mi je najslabiji dio igre. Pogotovo mi je atentat na Radovida bija zbrzan. Ali zato je tu bija Dijkstra, po meni jedan od najbolje napisanih likova u igri. Šta se samog grada tiče, isto sam bija ugodno iznenađen veličinom, sadržajem i općenito dizajnom.
Onda sam doša na Skellige. Velen je definitivno najatmosferičnije područje u igri, ali Skellige je tako po mom guštu. Taman kad mi je igra počela bit zamorna, dođem tamo i ta kombinacija vikinškog stila sela, otočića u daljini, nizina i snijegom prekrivenim planina popraćeno najboljim OST-om u igri me opet kupila. Onaj tren kad sam stiga i čua The Fields of Ard Skellig...još jednom bez riči. I kasnije kad sam uša u brodicu i zaplovija, te je krenila jednako fantastična When No Man Has Gone Before skladba, ajme kakav osjećaj.
Međutim još jednom sam mislija da će bit veće, epskije radnje sa Crachom i njegovima ali ništa od toga. I ovako mi se svidilo šta su napravili s tim dijelom priče, samo sam očekiva malo više. Tu sam također upozna Yennefer i iskreno se ne sićam kad sam zadnji put toliko hejta nekog lika u igri. Ne samo da mi je ona antipatična, nego ono šta mi je stvarno zasmetalo je kako Geralt bez mog inputa slini za njom, upucaje joj se usrid sprovoda i slično. A da ne govorim o tome kad ti se počne obraćat ka psu, možeš ponekad udrit laganu kontru ali nikad je baš poslat u kurac ka šta sam tija u više prilika. Iz narativnih razloga sam svejedno izabra nju ka romance option, kad me već igra toliko gurala tu i jer sam vidija da će imat veću u ulogu u priči od Triss, koja mi je neusporedivo draža ali ipak nema kemije s Geraltom. A i čua sam da je Yennefer još više bitchy ako je odbiješ.
I to je razlog zašto ovoliko pišem o tome, jer za razliku od većine većih odluka u igrama, efekt izbora potencijalne romanse ne vidiš tek na kraju nego za ostatak igre može određivat interakciju s najmanje jednim likom, pa igra i ulogu u karakterizaciji tvog lika. Ruku na srce, Yennefer je postala primjetno lakša nakon The Last Wish questa, ali i dalje jadan onaj ko u stvarnosti završi s tim tipom ženske. I onda mi isti prijatelj koji me upira da odigram ide objašnjavat kako moram pročitat knjige da bi razumija Yen i njen odnos s Geraltom. Ali zajebi to, ne želim morat prolazit skroz drugi medij da bi u ne-canon igri nešto tako bitno razumija.
Ali idemo dalje. Uvodni dio Kaer Morhena mi je bija dosadan i radije da su tu izveli nešto ka s Vizimom di imaš samo utvrdu, bez ovog fillera okolo. Ali sljedeći segment se iskupija za to. Počevši od prezabavnog opijanja, preko onog skidanja kletve, pronalaska Ciri pa taj cili build-up za bitku i sama bitka, to je sve izvedeno vrhunski. Nisu brzali s ničim a niti puno odugovlačili. Skidanje kletve je ka zahtjevalo malo truda i vremena, šta mi se svidilo. A scena kad Geralt uđe u onu kolibu i ugleda Ciri kako leži - vjerojatno najbolja i najemotivnija scena u glavnoj igri, baš me iznenadilo kako je dobro bilo odrađeno. Planiranje bitke, sami sukob i aftermath (kako god mi to kažemo) isto tako. Imam osjećaj da se kvaliteta režije znatno digla u tom segmentu. Zapravo bilo je tako napravljeno da sam stvarno mislija da je to finale igre. Ali ne.
Povratak do Crones, putovanje kroz dimenzije, druženje sa Ciri i sve ostalo šta je uslijedilo prije finalne bitke mi se isto većinom svidilo i zadržalo momentum. Ali nakon prve epic bitke, pomislija sam pa ajme šta će tek onda bit u finalu, pa sam osta baš razočaran kad je zadnji sukob ispa za par stepenica slabiji. Dobija sam kraj di je Nilfgaard pobjedija, Cerys postala vladarica, Geralt se umirovija sa Yen, a Ciri naslijedila prijestolje. Povratak u snježni White Orchard i onih par malih razgovora s random likovima i onda oproštaj s Ciri su baš bili pogođeni za kraj igre, cilo to okruženje mi je baš bilo...melankolično? Nisam siguran koju rič tražim ali poanta je da mi se svidilo.
Onda sam krenija na ekspanzije, prvo Hearts of Stone. Možda i najbolji dio cile igre i definitivno jedan od najboljih DLC-ova ikad napravljenih. Atmosferičan, itekako zanimljiv s vjerojatno najbolje napisanim likovima u igri, a i među najbolje odglumljenima. Jezivi trenutci, smišni, tužni, epski - svega je bilo. Mislim da je Gaunter O'Dimm jedan od najintrigantnijih antagonista s kojim sam se susrea u igrama. Inače, za mene je glavna igra u jednu ruku imala i previše sadržaja i onda se sve skupa razvodnilo, dok je ovde fokusiranije na nekolicinu likova i odličnih questova, šta mi više odgovara. Još jedan dokaz da je manje ponekad više. Da je cila igra bila sličnija ovome, najvjerojatnije bi mi ušla u top 10.
Blood and Wine počea fantastično, baš fantastično i onda dosta usporija do pred kraj. Također mi se dogodilo da kad sam krenija istraživat, sve najbolje side questove sam riješija prve, i onda su mi uz sporiji dio glavne priče ostali i oni 1/15 side questovi di samo ideš od lokacije do lokacije pobit šta god se tamo nalazi. Pa ponavljam, manje je više. Srećom završilo je na dobru notu sa cilim ekstra kul napadom vampira na grad i uništavanjem mog djetinjstva odlaskom u Land of a Thousand Fables. Dobija san sretan kraj, šta mi je bilo nekako ža kad sam vidija na YT koliko je loš kraj upečatljiviji i zapravo prikladniji. Toussaint izgleda predivno ali mu nedostaju vremenske promjene koje su davale dušu drugim područjima, iako ovde sunčano vrime puno bolje funkcionira. A sam Beauclair me oduševija, zaljubija sam se u taj gradić.
Da skratim ovaj zid teksta. Vrlo dobra i bome ogromna igra čija su me atmosfera i svit više puta iznova oduševljavali. Na žalost, ne mogu reć isto za ostale segmente igre. Bilo je fantastičnih momenata, likova i drugih stvari, apsolutno, ali čine relativno mali postotak sadržaja i većina ih zapravo proizlazi iz ekspanzija, a ne osnovne igre. Ostatak sadržaja varira od slabog, preko ok do dobrog ali ništa posebnog. Da je kraća vjerojatno bi je jednog dana proša opet, ovako sumnjam. Ali ovih skoro 130 sati ne žalim.
