Za Staru godinu sam imao planiran filmski maraton od 4 filma koji se izjalovio pa sam filmove gledao tokom siječnja. Gledalo se sljedeće :
Little Nemo: Adventures in Slumberland (1989) – Ovog filma sam se sjetio prošle godine kad je na jednom showu tijekom Summer Games Festa prikazana nova igra bazirana na IP-u. Gledao sam ga kao klinac ali jedino mi je u sjećanju ostala scena kada se pojavi glavni negativac.
Little Nemo je japanski animirani film baziran na američkom novinskom stripu s početka 20. stoljeća o dječaku i njegovim avanturama u zemlji snova. Radnja ne iskače previše od standardne formule dječjih filmova, ali animacija je vanredna. Očit je japanski stil animacije ali je ovdje kombiniran s disneyjevskim elementima (bilo da se radi o kretnjama likova ili sekvencama kao da su ispale iz Fantasie). Također, s Disneyjevim filmovima dijeli i korištenje glazbenih točaka ali ih ima manji broj u odnosu na npr. Malu sirenu ili Kralja lavova. Gledao sam englesku sinkronizaciju i dobro je odrađena. Većina postave čine profesionalni glasovni glumci ali od poznatijih glumaca imamo Renea Auberjonois (Odo iz Deep Space Nine) i Mickey Rooneyja.
Sve u svemu, solidan film i shvaćam zašto je postao svojevrsni kultni hit.
P.S. Svakako pročitajte priču o nastanku filma. Produkcija je trajala oko 10 godina i uključivala brojna poznata imena iz američke i japanske kinematografije za koju većinu ne biste povezali s projektom.
Lock, Stock and Two Smoking Barrels (1998) – Od Guy Ritchieja sam pogledalo samo dva filma, ali sam uživao u njima pa sam odlučio eventualno pogledati cijelu mu filmografiju.
Lock je Ritchiejev dugometražni debi te se radi o mladom londonskom kartašu koji na prevaru izgubi pola milijuna funti te odluči s frendovima opljačkati lokalne gangstere kako bi vratio dug. Za očekivati, tu se u grubljem obliku pojavljuju Ritchiejeve stilističke značajke: brojni osebujni likovi, tarantinovski dijalozi s engleskim štihom, brzi rezovi, apusrdne scene te priča složena od više komponenti koje se u određenom trenutku preklapaju. Film mi je bio zabavan, ali mi je Snatch bolji (što ipak ima smisla).
Argo (2012) – Triler baziran na istinitom spašavanju šestero djelatnika američkog veleposlanstva u Iranu nakon Iranske revolucije pod okriljem snimanja SF filma.
Filmu me privukla tematika, recenzije i ekipa koja je radila na njemu ali Argo mi na kraju nije bio ništa posebno. Gluma je ok, ali ne više od toga. Produkcija je dobra, radnja je poput glume pa mi film nakon završetka nije ostavio nikakav utisak.
Kill Bill: Volume Two (2004) - S Tarantinom imam istu situaciju kao i s Ritchijem; pogledao par filmova pa odlučio pogledati cijeli opus. Volume One sam pogledao prije par godina, nije mi se dalo odmah gledat Volume Two pa sam odlučio to ispravit.
Volume Two mi je bolji od prvog dijela, ali imam tri zamjerke:
- Čudno je tempiran – neke scene i sekvence se odugovlače dok su druge gotove za tren oka
- Tonalna nekonzistentnost – ozbiljne scene naglo postanu humoristične i/ili apsurdne i obrnuto, što mi nije problem, ali mi je tu nekak šlampavo odrađeno
- Dužina filma – smatram da film ima viška pola sata materijala te da bi se neki dijelovi mogli izbaciti bez utjecaja na ostatak filma
Gledano u paketu s Volume One, Kill Bill mi je tak-tak. Nije loš film, ali ne bi bila prva preporuka da me netko pita koji Tarantinov film treba pogledati.
