The Turin Horse (2011)
"Theirs is the moment... nature, infinite silence."
Jedna trošna kuća, jedno stablo i jedan bunar. Ovo je cijeli set filma "The Turin Horse", mađarskog režisera Béle Tarra, za kojega je rekao da će ujedno biti i njegov posljednji. Smješteni na lokaciji odsječenoj od ostatka svijeta, farmer, njegova kći te njihov stari konj tu provode svoje dane.
Jednoga dana, davne 1889. godine, njemački filozof Nietzsche izlazi iz svog stana u talijanskom gradu Torinu te negdje odlazi. Možda u šetnju, možda po svoju poštu. Na putu susreće staroga farmera čiji se tvrdoglavi konj ne želi pomaknuti. Starac izgubi strpljenje te ga počne tući s bičem. Taj prizor uznemirio je Nietzschea te je ovaj potrčao do konja, zagrlio ga oko vrata te plačući molio farmera da prestane. Nakon što je odveden kući, dva dana je proveo nepomično ležeći u tišini te je takav i ostao sljedećih 10 godina do svoje smrti. Njegove posljednje riječi bile su "Majko, glup sam." Ovo je bila priča koja je inspirirala režisera da napravi film o događaju koji je prethodno spomenutome usljedio. Što se dogodilo s farmerom i konjem?
Tarr je čovjek koji ima svoj specifičan stil. Vrlo lako može se primijetiti njegov rad kojemu su tipični kadrovi duljine po desetak minuta. On je potpuna suprotnost svemu što je Hollywood kreirao te se može reći da njegovi filmovi spadaju u područje nazivano "art cinema". Dok je prosječan kadar zapadnjačkih filmova dugačak 3 i pol sekunde, Tarrovi filmovi obično traju između 5 i 15 minuta. U Torinskom konju kadrova ima svega 30. 30 kadrova u filmu koji traje 146 minuta nije mala stvar. S ovom informacijom sigurno je za zaključiti da ovaj film (uostalom, kao i drugi Tarrovi filmovi) neće svi moći probaviti.
Radnja je minimalistička. Film prikazuje život troje likova unutar šest dana. Zapravo, tijekom 2 i pol sata njegova trajanja skoro ništa se ne događa. Farmer i njegova kći dane provode uzimajući vodu iz bunara, jedući krumpire i posjećivanjem svoga konja koji prestaje jesti, dok oni tu ne mogu ništa učiniti. Torinski konj nije zaslužio da se ovako površinski gleda na njega. Za mene, priča je u drugom planu. Ono što je bitno je simbolika koju svi prizori predstavljaju. Kako je i Tarr rekao, Torinski konj prikazuje svu težinu i monotonost života, a to postiže repeticijom praktički svega. Od prizora likova kako jedu krumpire, do prizora oblačenja i vješanja robe za sušenje. Čak i unutar tih 30 kadrova dosta prizora možemo vidjeti i po nekoliko puta.
Dijaloga ima jako malo. Film se otvara s kadrom farmera i njegova konja te bez prekida prati njihovo probijanje kroz jaku oluju sljedećih 5 minuta. Ako izuzmemo naraciju s početka filma (glas samoga Béle Tarra), prva rečenica, tj. jedna riječ na mađarskom, čuje se tek u dvadesetoj minuti, ("Spremno je"). Većina radnji se odvija u tišini jer riječi između dvoje likova nisu potrebne. Oni su poput robota bez emocija, koji ponavljaju iste radnje iz dana u dan, u isto vrijeme, na istome mjestu. U više navrata imamo priliku gledati kako se starac ustaje iz kreveta te ga njegova kći oblači. Zasigurno scena koja će ostati u sjećanju je ona u kojoj starac jede krumpir. Sniman iz bližeg plana, farmer s jednom rukom (budući da mu je druga iz nekog nepoznatog razloga paralizirana), bez ikakvog pribora, guli krumpir te ga gledajući u jednu točku, gotovo kao životinja proždire. Krumpiri i malo alkohola ono su što ih svakodnevno drži na životu.
Iako se konj spominje i u samom naslovu, on je u kadrovima prisutan malo vremena. No, svaki put kad se prikaže potpuno zauzme gledateljevu pozornost. Svaki dan, jedan od dvoje likova dolazi do staje, otvara vrata i ulazi u tamu. Unutra stoji jedan jedini konj, sve što imaju, nepomičan. Usprkos pokušajima njegovih vlasnika da ga natjeraju da jede, on i dalje samo stoji i pomalo pognute glave gleda u daljinu, polako gubeći životnu energiju. Vidi se na licima likova tuga za njim, iako je svaka emocija minimalna. Farmer ga ne može ubiti, ali i od njega više nema nikakve koristi.
Vrijeme je da spomenem "četvrtog" lika ovoga filma, a to je vjetar. Naime, kroz cijelo trajanje filma, vani puše jaki vjetar, neprestano noseći sa sobom prašinu i lišće. Njegov zvuk prevladava od početka do kraja. Teško je uopće izaći izvan kuće, što se vidi i na licima glumaca. On ih bez prestanka udara te im otežava kretanje. Vratiti ću se na prethodno spomenutu rečenicu da sve u filmu simbolizira nešto. Što onda simbolizira vjetar? Svatko može naći nešto za sebe, no ja mislim da vjetar simbolizira prolaznost, a ujedno i težinu samoga života. Naime, u više navrata likovi u određenom dijelu dana, obično nakon ručka, sjedaju za stolac ispred malog prozora te nepomično gledaju vani. Kamera se polako pomiče iza njih te gledatelj ispred sebe može vidjeti samo siluetu te u daljini lišće kako neprestano prolazi, poput vremena. Taj kadar za mene predstavlja unutarnje promišljanje i reflektiranje.
U nekoliko dijelova događaju se neke promjene. Nešto što se kosi s monotonošću života protagonista. Tako negdje blizu polovice filma u kuću ulazi jedan čovjek koji od starca želi kupiti neko alkoholno piće. Ovaj ga pita zašto nije otišao u grad, na što čovjek odgovori kako ga je vjetar otpuhao. Tome slijedi petominutni monolog u stilu Nietzscheovih filozofija o tome kako su dobri ljudi nestali, a oni koji su ostali sve što dodirnu pogoršaju. Monolog sve više prelazi u ateističko viđenje svijeta. Farmer se s time ne slaže, te ovaj bez riječi odlazi. Jedini drugi kontakt sa stanovnicima ovoga maloga posjeda su grupa Roma koji dolaze kako bi uzeli vodu iz bunara. Zanimljivo je kako netom prije odlaska, djevojci ostavljaju knjigu svetog teksta. Vječni nomadi, oni nemaju svoj komad zemlje poput farmera, nego su poput lišća, odlaze s vihorom.
Kako dani prolaze, sve se više osjeti sva težina i pritisak na likove. No vrhunac te ujedno i ono što čini prekretnicu u njihovom načinu razmišljanja jest trenutak kada kći dolazi do bunara, ali - više nema vode. Snažan je prizor kada starac to sazna i sljedeću minutu sa strahom na licu nepomično gleda u stranu. U tom trenutku odlučuje da će oni pokupiti sve stvari, konja i zaputiti se na neko bolje mjesto, jer ovdje bez vode više ne mogu živjeti.
Još jedan jaki prizor, a omogućen vrhunskom kinematografijom, jest total u kojem s jedne strane stoji veliko stablo bez lišća, dok se s druge polako kreću siluete 2 ljudi, kočije i konja vezanog za njen kraj, te nestaju u daljini. Kamera i dalje stoji nepomična te se nakon nekog vremena te iste siluete vraćaju nazad otkuda su i došli. Siluete se kreću, stablo je tu. Siluete nestaju, stablo je i dalje tu. Siluete se ponovno vraćaju, stablo je još uvijek tu. Stablo bi moglo simbolizirati sudbinu. Unatoč njihovoj odluci za promjenom, njihova sudbina je vratiti se i ostati na istoj lokaciji do kraja. Nakon povratka, dok farmer odlazi vratiti konja u staju, kamera ovoga puta stoji izvana, polako zumirajući u prozor kuće na kojem se vidi kći koja ponovo gleda u daljinu. Nakon nje na tu poziciju dolazi i njen otac, no ovoga puta stoji pognute glave, kao da više nema snage ni misliti o tome već potpuno posustaje i prepušta se nekome drugome. Toga dana dva velika krumpira ponovo dolaze na stol, no ovoga puta starac ih samo okusi te se vraća na prozor, ali sada opet gleda kroz nj. Kao da ga je okus hrane opet oraspoložio, ona mu je dala barem neki razlog za život. Da ponovim, sve ovo što pišem je, naravno, otvoreno za interpretaciju svakome i to je ljepota ovoga filma. Gledatelj je primoran nalaziti vlastiti smisao u onome što vidi, a to mu ovakvi dugački kadrovi omogućuju, jer što su duži, to čovjek mora tražiti više i u najmanjem detalju pokušati naći smisao.
U zadnjih 15 minuta protagonisti dobijaju završni udarac. Iznenada se spušta potpuna tama. Djevojka pali tri lampe koje se nakon nekog vremena gase. Stanovnici se pitaju što se događa, no ne znaju odgovor. Tama bi mogla predstavaljati njihovu nemogućnost kontrole situacije u kojoj su se našli. Bunar je suh, a konj je blizu smrti. Starac i njegova kći više nemaju prijevoz do dalekoga grada kako bi kupili resurse potrebne za preživljavanje. Nalaze se u poziciji iz koje ne vide izlaz.
Kinematografija je zaista posebna. Unatoč tome što je film imao mali budžet te je taj set (koji je posebno napravljen za film) bio jedina lokacija snimanja, Torinski konj obiluje nevjerojatnim prizorima. Kamera koja je konstantno u ruci te se kreće po sceni skupa s likovima gledatelju pruža dojam da je on stvarno tu i da svaki trenutak provodi s ukućanima. Iz razloga što su kadrovi toliko dugački, zapravo, možda bi prigodnije bilo nazvati ih kadar-scenama, montaža ovdje ima malu ulogu. Samo kadriranje služi njenoj svrsi te se film reže isključivo između različitih scena, dok unutar nje sav posao odrađuje snimatelj, koji „glumi“ zajedno s glumcima. Film je crno-bijel, prevladavaju sivi tonovi koji savršeno opisuju tmuran, depresivan i monoton ugođaj. Na slici nema ničega što se ističe.
Glazba. Ona je jedna od elemenata ovoga filma koji me jako pozitivno iznenadio kada sam ga shvatio. Naime, glazbena podloga, iako tužna i misteriozna, površinski je jako jednostavna te mi se čini da nije primijećeno ono što se ispod nje krije. Pisana u c-molu, koristi kratki motiv koji se neprestano ponavlja te tako i ona odražava sve prethodno spomenuto. Ono što je zanimljivo je njeno korištenje. U scenama u kojima se događaju repeticije, tj. sve ono što iz dana u dan rade farmer i njegova kći, ona se neprestano vrti u petlji, dodajući malo interesantnije melodije na glavni motiv koji je temelj svega. Držeći konstantan tempo, motiv svira C-D-Es-G-Es-D-(C). Ovdje je nekoliko stvari jako zanimljivo. Ritam je također nepromijenjiv, a tvore ga triole koje bi mogle simbolizirati 3 glavna lika ove priče – oca, kćeri i konja. No, pođimo korak dalje. C-D-Es su sekunde, tj. tonovi jedan pokraj drugih, a preciznije, velika (C-D), pa mala (D-Es) sekunda. Nakon terce (Es) slijedi kvinta (G), koja je zapravo središte ljestvice, dominanta. Ovakva postava dala bi naslutiti kako kvinta zapravo predstavlja nekakvu barijeru, granicu preko koje motiv ne prelazi. Nakon što do nje dođe, vraća se nazad (simbolika sa siluetama i stablom, ili pak nedostatak želje za promjenom) i tako u krug. No sada slijedi najzanimljiviji dio. U trenucima kada se u njihovim životima događa nešto neočekivano, što stvara pomutnju i promjenu (prvi čovjek, Romi, bunar, tama) – tada se glazba, tj. motiv mijenja. On je sada: C-D-Es-G-C-D-Es-D-C-G-Es-D-(C), bolje objašnjeno brojevima – 1, 2, 3, 5, 8, 9, 10, 9, 8, 5, 3, 2, (1), što znači da motiv ovoga puta premošćuje tu nevidljivu granicu koju predstavlja dominanta te se širi do sljedeće skupine, a ujedno istih tonova kao i početnih – prime, sekunde i terce, samo u višoj oktavi, nakon čega se ponovo vraća nazad. Kako se u filmu dogodi nešto novo, što ujedno iznenadi i gledatelja, kao i protagoniste, tako i motiv postaje „nov“, u srži i dalje isti, no malo drugačiji od uobičajenog. Kada se to shvati, glazbena podloga dobija novu dimenziju te se puno više cijeni.
Kako se može vidjeti , film na prvi pogled možda ne nudi puno u vidu radnje. Torinski konj je zahtjevno djelo. Ono od gledatelja traži puno pažnje i promišljanja. No ako mu se čovjek prepusti i posveti pažnju svakom detalju Torinski konj će mu i uzvratiti puno. Duljina nekih prizora koji možda nemaju toliko supstance koliko ostali, gledatelju omogućuje da u tim periodima pomalo skrene misli sa same slike i posveti se unutarnjim zapažanjima svih simbola kojima film obiluje. Film mu nudi dovoljno prostora za promišljanje.
Ovo je jedan od onih filmova koje nije najlakše pogledati u komadu. On nema ništa što će prosječan gledatelj zahtjevati od ovoga medija - zabavu, zanimljivu priču te dobar način za potrošiti višak vremena. Dužina svakog kadra, svaka radnja te svaki ostali element koji ga sačinjava, tu je s razlogom. Priča se mogla ispričati u pola sata, ali onda film ne bi imao nikakav smisao. Gledatelj je prisiljen zajedno s likovima „patiti“, odnosno osjetiti i proživjeti te spore radnje i tu tišinu. Jer to je ono što život zaista jest, ponekada i više nego što možemo podnijeti.
Ako se unatoč svemu odlučite pogledati ga, mislim da će se „trud“ kasnije isplatiti, jer, kada ga pogledam kao cjelinu, Torinski konj zaista je nešto posebno i nezaboravljivo.
Za kraj ću istaknuti zadnje dvije rečenice na kraju filma, u trenutku kada je nada nestala, a koje su mi donijele trnce:
„Jedi. Moramo jesti.“
Bez obzira na sve, valja ići dalje, do kraja.
Ocjena: 9/10